Ostanimo još na 19. stranici Uranije. Ali sad zaronimo u mikrostilistiku, tj. u sintaksu rečenice, koja je dugačka, vijugava, zapetljana.... Te rečenice kompleksne strukture i bogatog, nagomilanog leksika stilistički kao da teže naprezanju do krajnih granica održivosti, također i do ruba samoiscrpljivanja, pa i iscrpljivanja čitatelja.

Ukratko, potrebna je poprilična mentalna koncentracija da bi ih se pratilo i da bi im se rekonstruirao smisao, što je prilično velik zahtjev za publiku koja je mahom oblikovana dobom (knjiške) postpismenosti. Međutim, rekao bih da bi se prevario onaj koji bi takvu demonstraciju stila i retorike nazvao pukom ekshibicijom, nego mi se čini da u podlozi takvog verbalnog gomilanja stoji puno toga konceptualnog, ciljanog, temeljenog na tvojim teorijskim svjetonazorima, a u ovom konkretnom slučaju na tezi Jaquesa Derridaa da je označiteljska proizvodnja pokretana fatalnim odsustvom onog prvotnog, izvornog označitelja koji bi idealno označavao pojam na koji se odnosi?

Derrida jest pisao o generalnoj „parentetičnosti“ pisma, njegovom kapacitetu da u rečenicu (ili bilo koji drugi okvir) ulančava elemente koji zatim probijaju čitateljske sposobnosti pamćenja, pa čak i praćenja, i to je gurao do krajnjih granica u nizu svojih ranih knjiga... Ali meni sve to, barem u pisanju vlastite fikcije, nema veze s Derridaom, nego više s nekim književnim afinitetima, poput Prousta, Simona, ranog Krasznahorkaija. Mislim da sam u tom tipu pisanja otišao do kraja vlastitih mogućnosti u Policijskom satu i Galeriji likovnih umjetnosti; Urania je zapravo značajna redukcija u tom smislu, i rekao bih napamet da su rečenice u njoj osjetno kraće nego u ranijim romanima (izuzetak je sekcija „Pet sati poslijepodne“ u Novoj Domeni, koja doista jest pisana kao jedna ekstremno duga rečenica, str. 331-345).

Takve duge strukture meni nikad nisu imale cilj dezorijentacije; i tu uzor ostaju npr. goleme konstrukcije Claudea Simona, kao u Georgikama, gdje se jedna zagrada otvori na prvoj stranici trećeg poglavlja, a zatvori otprilike 25 stranica kasnije... Takvih ekstrema kod mene nema, ali u nekim sam tekstovima imao želju za održavanjem sličnog tipa „napona“: izvesti dugu rečenicu koja, međutim, čvrsto povezuje sve svoje elemente, nije „aditivna“ poput megarečenica (možda pseudorečenica) kakvima je npr. Krasznahorkai napisao neke svoje kasnije radove (Posljednji vuk ili Herscht 07769), nego jednostavno predstavlja dulji tijek motiva (ponekad semantičkih, ponekad ritmičkih i zvukovnih), meandriranje koje se na kraju međutim ipak zaustavi na sasvim konvencionalan način.

Kad već spominjemo Derridaa, u ranijim smo se razgovorima dotaknuli nekih stalnih motiva i tema u tvom opusu, također prisutnih i u Uraniji, pa smo tim povodom naveli fantastičarsku začudnost, fenomen ruba ili margine, grad Osijek, upliv tehnologije, itd. Ali nismo spominjali ono što je možda najizraženije upravo u Uraniji, upisanost teorije Jaquesa Derridaa u podlozi tvog književnog pisma. Štoviše, rekao bih da u Uraniji gotovo svaki začudni postupak ili iskorak iz konvencija romanesknoga pripovijedanja ima uporište u teorijskim doprinosima Derridaovog opusa te da je Urania praktična provedba te teorije ili barem polemiziranje s Derridaovim stajalištima. Na kraju krajeva, autor si i stručne studije O singularnosti, studije koja se bavi Derridaovim radom...

Na Derridaovim sam tekstovima radio više nego na bilo kojem drugom teorijskom korpusu, ali siguran sam da do tog tipa investicije ne dođe bez veze niti slučajno. Mislim da do sličnog uvida dođe svatko tko se dugo bavi nekim većim arhivom: OK, to je opus koji mi je otvorio ili produbio mnoge vidike, formalizirao neke stvari na način za koji sam nikada ne bih bio sposoban, ali sve se to moglo dogoditi zato što ta teorijska perspektiva daje strukturu stvarima koje sam i prije mutno i nerazgovijetno osjećao.

Ne mislim, naravno, na metafilozofska pitanja, monumentalnu eruditsku pozadinu na kojoj je Derrida gradio svoje analize (a koju ja mogu samo izdaleka gledati), nego na osnovne reakcije na književni tekst, stvari koje se formiraju i prije nego što počneš nešto ozbiljno čitati. Što je tekst zapravo? Je li bitna knjiga ili priča? Autor ili tisak? Jesam li bliže književnosti kad slušam nečije pripovijedanje stare, dobro poznate priče, ili kad listam nepoznate knjige (možda i knjige koje uopće ne razumijem, na stranim jezicima, nečitljivim pismima)?

Dekonstrukcija je za mene bila materijalistička teorija pisma koja daje najčvršće utemeljenje nekim „općim mjestima“ ljubavi prema književnosti, idejama koje mnogi dijele, iako danas nekome mogu izgledati i banalno (svaki tekst u sebi ima nešto neponovljivo i neprevodivo; književni tekst ne može se „prepričati“ ni zamijeniti nečim drugim; tekst jest medij „komunikacije“, ali samo jednim dijelom – a njegovi drugi, slabije mapirani dijelovi rade štošta drugo, najčešće izvan zone smisla, bliže tijelu, svojim tipografskim tijelom, otvarajući „haptičku“ zonu između vida i dodira).

Unatoč tomu, a možda baš zbog toga, nisam siguran jesam li i jednom pomislio na Derridaa dok sam pisao Uraniju. Neke stvari koje sam upravo spomenuo uvijek su sa mnom, makar i nesvjesno, bilo da čitam, pišem ili predajem, ali rad na fikciji meni nikada nije proizlazio iz želje da polemiziram s teorijom, niti da je ispisujem u nekom drugom kodu. Taj odnos teorije i književnosti strašno je osjetljivo pitanje i nisam siguran da je ovo idealno mjesto za tu raspravu, ali spomenut ću par stvari koje mi se čine bitnima s obzirom na tvoje pitanje.

Derrida se grozio ideje „primjene“ neke teorije (bilo koje, pa i njegove) na književni tekst – to mu se doimalo etičkim prijestupom, gotovo nasiljem: podvrgavanjem teksta tuđim zakonima. Njegova najbolja čitanja književnih opusa (Genet, Ponge, Blanchot) stvorila su, upravo suprotno, hibridne tekstove u kojima teorija nastoji „pratiti“ rad književnog teksta, ponavljati njegove geste, razvijati se na njegovom tragu, usuprot tradiciji instrumentaliziranja umjetnosti kao „primjera“ na kojemu će se, u jednostavnijem obliku, demonstrirati neka (superiornija) teorija.

Korak dalje: pisanje književnog teksta kako bi se pokazalo nešto što je unaprijed zacrtala određena teorija predstavlja povratak u predmoderno razdoblje: vrijeme autoriteta, u kojemu se „znalo“ što je književnost, postojali su recepti i sheme, stabilne hijerarhije, heteronomni Zakoni, a pisanje je bilo umijeće, ne umjetnost. Danas bi takvom praksom vjerojatno mogao nastati samo ironično postavangardistički „militantan“ tekst koji se pretvara da zadrto zagovara neku teoriju, ili jednostavno loš, krut, nepotreban tekst teoretičara koji bi htio biti pisac. Nadam se da Urania nije ni jedno ni drugo.

Ja sam bio uvjeren da je Derrida uveliko inspirirao intervencije i invencije u vizualnom aspektu teksta: svjedočimo različitim layoutima, kompoziciji odlomaka, igri fontovima... U svakom slučaju, vizualna dinamika, vizualna estetizacija izgleda teksta, vizualni efekti i semantika koja proizlazi iz takvih postupaka očito su ti važan element obraćanja čitatelju, jednako tako i dopunjavanja ili potvrđivanja sadržaja priče. Derrida je, mislio sam, očito važan i u tvom interesu za semantičku sadržajnost praznine, odnosno bjeline papira koja se u različitim omjerima javlja u tekstu tvoga romana.

A zacijelo bi se mogao ispisati cijeli jedan zaseban esej o semantici točke, grafijskog elementa koji inače doživljavamo samo u funkciji označavanja kraja rečenice, dok je u tvom romanu nerijetko zastupljena kao samostalan element, čak kao cijelo jedno poglavlje. Dakle, očito ima narativnu funkciju i nosi „sadržaj“ koji pridonosi pripovijedanju priče.

Sve što si opisao opet je prije rezultat te pristranosti tekstu kao materijalnom fenomenu, priklanjanja nekom starom, neartikuliranom osjećaju o tomu što sve tekst može biti, nego bilo kojoj teoriji. Derrida se, naravno, time teorijski bavio, no njegovi radovi, koji su koncipirani kao sjajne tipografske invencije (Glas, „Tympan“...), predstavljaju devijaciju od norme, „skandaloznu“ samo zato što pripadaju filozofiji, a ne književnosti. Ishodište sličnih pojava mnogo je starije: tim putem možemo ići unatrag najmanje do Mallarméa (Bacanje kocki nikada neće ukinuti slučaj), u širem smislu do baroknog pjesništva, a u najširem vjerojatno do inkunabula... Kad je riječ o takvom tipu rada na tekstu, možda će nam najprije na pamet pasti Apollinaireovi Kaligrami, futuristički eksperimenti ili neki neoavangardistički pokreti (konkretna poezija, letrizam...) – pristupi koji se danas, osobito u interakciji s elektroničkim medijima, obično opisuju pojmom multimodalne književnosti.

Riječ je o generalnom pomaku prema razumijevanju književnog teksta kao prostornog, materijalnog fenomena čija je osnovna jedinica stranica (umjesto ideje, priče, pjesničke slike itd.) – mobilizaciji svega što književnost čini bliskom likovnosti umjesto vremenski definiranim umjetnostima poput glazbe. Užarević piše o nečemu sličnom u Kompoziciji lirske pjesme, uspoređujući – barem na jednoj liniji – pjesnički tekst s ikonom. Ta perspektiva nekome može izgledati čudno ili ekstremno, ali svijest o fundamentalnoj važnosti tih neznačenjskih aspekata pisma prati književnu teoriju barem sto godina, još od ruskog formalizma. Barthes će kasnije, u Varijacijama o pismu, dijelom i na temelju antropoloških studija (Leroi-Gourhan), utvrditi da je pismo izvorno imalo ritualnu ili „likovnu“ funkciju, kao čisti grafizam bez značenja, a tek je naknadno instrumentalizirano kao sredstvo komunikacije.

Zato su mi posebno zanimljiva i sva pojavljivanja asemičkog pisma ili nečitljivih „umjetnih“ jezika i pisama kroz povijest, od Hildegard iz Bingena, enohijanske magije (Dee i Kelly) i „Voynichevog rukopisa“, preko različitih tipova „automatskog pisma“, do umjetnika koje zatim spominje i Barthes – Cy Twombly, Mirtha Dermisache, itd. Ta područja su doista sive zone između likovnosti i književnosti, ali možda se u njima najbolje vidi što sve pismo može izvesti.

Budući da nam je ostalo neodgovoreno nešto što me osobno poprilično zanima, a to je status točke u tvom romanu, ponovit ću, pa i dopuniti prethodno pitanje. Dakle, kad već govorimo o intervencijama i invencijama u vizualnom aspektu teksta u tvome romanu (ili je možda pogrešno reći "u vizualnom aspektu" i točnije reći "u ispisivanju teksta"?), kako bi čitatelj trebao shvatiti povelik broj stranica koje su ispunjene samo točkama i kako bi trebao reagirati na takvu začudnost, glitch, šum, što li već? Kako bi trebao gledati na sve te točke u tvom romanu ili je možda točnije pitati: kako bi ih trebao čitati?

Pretpostavljam da s jedne strane te točke imaju (semantičku) funkciju za smisao priče romana na način da su narativni dio sveukupnog pripovijedanja, čak možda nastavak fabuliranja drugim izražajnim sredstvima te kao jedan od jezika i pisama kojima se naveliko i raznovrsno koristiš u Uraniji, ali da su isto tako te točke možda i signal teorijskog koncepta u podlozi Uranije, potenciranje, ali i dekonstruiranje, a svakako problematiziranje funkcija koje točka konvencionalno ima u tradiciji našeg pisma i kulturi naše komunikacije.

Drugim riječima, dok bi netko pomislio da je možda riječ o "praznohodnim" stranicama, koja zapravo autorska intencija stoji iza te geste? Je li u pitanju preispitivanje (bez)sadržajnosti točke i traganje za odgovorima koje sve komunikacijske funkcije točka u našem pismu ima ili bi mogla imati? U tom kontekstu, koliko bi se odgovori o statusu točke u tvom romanu preklapali sa sličnim pitanjima o bjelinama i praznim stranicama u tvom romanu? Ili iza tog postupka stoji neka druga nakana, poruka..?

Takve stranice u romanu tretiraju točku kao grafički, gotovo likovni materijal, a ne interpunkcijski znak – to je nešto kao povratak u stanje (prije) teksta, gdje je točka samo mrlja na papiru, a ne element pravopisa. Dakle, definitivno se ne radi o problematiziranju „tradicionalne“ funkcije točke ili „smisla“ točke njezinim drugačijim interpunkcijskim ili sintaktičkim tretiranjem. Točka je tu više kao hipotetski „atom pisma“, mjesto prelaska u (strojno) asemičko pisanje, mimo jezika (ako to ima ikakvog smisla), a ne polemika s „poviješću točke u hrvatskom jeziku“...

Ali činjenica je da se taj novi-stari element u Uraniji ipak ne javlja kao (simulirana) „slučajna mrlja“. Stranice pune točaka zapravo su sekcije pod naslovom Kalibracije, osmišljene kao jedan poseban, ali relativno škrto predstavljen sustav komunikacije unutar svijeta romana. Točke tamo oblikuju raster unutar kojega se određena mjesta pretvaraju u sićušna slova. U tim su dijelovima, dakle, točke ujedno nešto kao „matrica“, mreža, prostornovremenski orijentir koji omogućuje pojavljivanje i raspoređivanje elemenata komunikacije, ali i nešto što – bar se nadam – oko registrira kao surface noise: šum praznog medija, „ništa“ na kojemu se pojavljuju poruke, no to „ništa“ uvijek ima neku specifičnu teksturu.

Na toj razini točke onda postaju i element „dizajna“ teksta – najupadljiviji element vizualne definicije jedne serije poglavlja (kao što su u drugoj seriji najupadljiviji kontrolni kanali i numerirane linije teksta, u trećoj vizualni efekti, poput zamućivanja teksta, itd.). Urania jest, na određen način, knjiga o pragovima čitljivosti, na svim razinama – od fabularne do fizičke. Ali ta ideja praga znači da se ipak računa s čitanjem: sve u Uraniji može se (pokušati) čitati.

Neke stranice ritmički i grafički funkcioniraju na spomenute načine i ako ih se ne čita nego samo gleda, sasvim je jasan osjećaj promjene ritma, grafičkog „zbivanja“, i mimo sadržaja; međutim, činjenica je da ništa od takvih stranica nije završilo u tekstu samo zato što je to bilo zgodno, jer je izgledalo lijepo... Svako takvo mjesto u romanu signalizira, u najmanju ruku, prelazak u neki drugi sustav, kanal pripovijedanja, a na mnogim mjestima (koja na prvi pogled mogu izgledati „potpuno nečitljivo“) upravo se time signalizira da se nešto događa u tom kanalu, da se zbiva tip poremećaja kojemu čitatelji najčešće mogu naslutiti i uzrok. Dakle, tu se Urania ipak pokorava tradicionalnim zahtjevima pripovjedne proze: i stranice na kojima je „kaos“, i stranice na kojima „nema ničega“ zapravo pričaju priču, imaju sadržaj, predstavljaju posljedicu nečega drugog što se zbiva u svijetu romana.