Ono što me zanima jest početak čitave priče: kako se mladi provincijalac, ni po čemu predodređen da postane piscem, i koji studira zemljopis, upušta u „književnost“, a da nije učinio nikakve prethodne pokušaje, da nije, poput svih, pisao pjesme, i koji štoviše počinje romanom – i to kakvim romanom! – Au château d'Argol?

Da bih se „upustio u književnost“, trebalo je prvo doći do nekog pojma o tome što ona jest. Čitati sam naučio vrlo rano: s četiri godine čitao sam od korica do korica svaki broj L'Illustrationa. Zatim, nešto kasnije, Julesa Vernea, čije sam knjige, jednu za drugom, teškom mukom nabavljao. Ali Jules Verne za mene uopće nije bio ono što ću kasnije saznati da se zove „pisac“. On je jednostavno bio vrelo spoznaja, nepresušnih čudesa, koje mi je otvorilo svijet, kontinent za kontinentom, zemlju za zemljom; čisti sadržaj bez forme! Jules Verne me stoga nikako nije mogao potaknuti da pišem: kad su me tijekom rata 1914-1918 upitali što bih htio postati, nisam odgovorio „pisac“ već „istraživač“. 

Tek sam u liceju, kad sam imao oko 12 godina, počeo shvaćati što je to zadovoljstvo izražavanja. U svakom slučaju, to se više-manje poklapalo s čitanjem Poeovih Neobičnih priča, u Baudelaireovom prijevodu.

Uvijek sam zbunjen čitajući pisce poput Sartrea i Gidea. Dobivam dojam da su oni rođeni usred neke goleme, pomno probrane knjižnice. Moje djetinjstvo nije bilo posvećeno književnosti, nego čitanju, kakvom god čitanju, nikad probranom, u kojem sam prelazio sa Julesa Vernea ili Hectora Malota na L'Illustration, pa čak i na Almanach Vermot.  

U pismu jednom od vaših prijatelja iz djetinjstva, piscu Edmondu Humeauu, napisali ste: „Unajmanjem, Saint-Florent me je spasio od prerane zrelosti.“ Niste li to izjavili samo paradoksa radi?

Kao djetetu, ono što sam čitao budilo mi je želju za daljnjim čitanjem, a nimalo za pisanjem. Tu sam stečenu naviku nastavio upražnjavati u liceju, gdje sam ipak, u četvrtom razredu, pisao aleksandrince – užasne – i zatim sam, ne znam zašto, napustio i tu praksu. Mislim da sam dobro učinio: nisam se izložio opasnosti doživjeti sudbinu Minou Drouet. Gledano s distance, djetinjstvo je kao takvo mjesto poezije, i ništa ne dobiva čineći od sebe izvor pjesama. U zadnjem razredu, a zatim u École normale, nastavio sam čitati književnost – onu pravu – sa strašću. Ali bio sam samo njezin potrošač, i to zadovoljan – nije mi padalo na um da bih jednog dana postao proizvođačem na tom području. 

Ne znam zapravo kako sam došao na ideju da napišem Argol. Zacijelo je to bio korak koji mi je valjalo učiniti prije ili kasnije. U tome je odigrala ulogu i jedna mat

erijalna okolnost: budući da viza koju sam čekao da mi se izda kako bih otišao na Krim pripremiti svoju disertaciju iz zemljopisa nije dolazila, i da su ljetni praznici upravo započinjali, počeo sam pisati Au château d'Argol. Zatim sam nastavio, pomalo omamljen poticajem koji me je tjerao sve dalje i dalje, te sam završio knjigu u roku od nekoliko mjeseci. Od tog trenutka, svi su moji projekti nanovo došli u pitanje. Mora da se u meni bio akumulirao neki lirični pritisak kojeg nisam bio svjestan. Ta pukotina u kontinuitetu sveučilišnog života otvorila se putem pisanja, najedanput.

Što se tiče te prve knjige, kazali ste: „Nisam si ništa uskraćivao.“ Je li ta „mahnitost“ stala s dovršetkom Argola ili ste nastavili na taj „način“, i do kada?   

Da, ono što je također dosta neobično, jest da je ta „mahnitost“ stala nakon Argola. Knjiga je bila posve dovršena do jeseni 1937; naredne dvije godine, i tijekom rata, nisam napisao ni jednu jedinu rečenicu. Otišao sam u rat s osjećajem da sam napisao „svoju“ knjigu; nisam pomišljao na nastavak. Tek sam kasnije, u zarobljeništvu i razdoblju gladi ponovno počeo pisati: uvod knjige Un beau ténébreux. Vrativši se u Francusku nastavio sam pisati, a sljedećih pet godina bile su godine kada sam najviše pisao. 

Nije li dojam „osobne nezrelosti“ što ga na vas danas ostavljaju vaše prve knjige (urednica vaših Cjelokupnih djela u nakladi Pléiade okarakterizirala je roman Un beau ténébreux kao „skicu“ od knjige) povezan s nedostatkom pisačkog iskustva te s (pre)velikom bliskošću s nadrealizmom? 

Dojam osobne nezrelosti što ga danas na mene ostavljaju moje prve knjige u ono vrijeme nije postojao. Ono što me još uvijek iznenađuje jest činjenica da sam godinama bio nesvjestan bujice pridjeva, superlativa i liričnih zanosa što ih Argol pronosi, iako su moji ukusi u književnosti već bili utvrđeni, onakvi kakvi su ostali do dandanas, dakle dosta drugačije orijentacije. Razdor između ukusa potrošača i stvarnosti onoga što činimo je, kad se radi o umjetnosti, češći nego što se misli. Akademski portretist Bonnat imao je veličanstvenu zbirku avangardnih slika, a čudimo se da su se Valéryjevom Mladom Parkom, koja je 1916. bila svojevrsna pjesnička revolucija, oduševljavali mnogi bulevarski pisci. Moguće je ostati slijep, čak i dugo vremena, za svoje vlastite proizvode. Ostaje, međutim, da sam danas možda postao slijep za ono što ta knjiga – Argol – može imati privlačno za čitaoca. Ona nalazi nove čitaoce, mlade i manje mlade, iz godine u godinu. Ja je danas držim na distanci, sa svojevrsnim odmjerenim uvažavanjem. Ne zaboravljam da sam prišući je imao osjećaj da mi s pera kaplju biseri – osjećaj koji mi se nikad više nije vratio. Puno prije nadrealizma, ono čime me je književnost dotaknula bio je romantizam, kojemu sam ostao vjeran, a romantizam je liričan i pričljiv. Upravo se s njime u svijetu pisma pojavilo povjeravanje, i upravo sam putem povjeravanja ja ušao u taj svijet.

Govorili ste o „toku pisma“, o tome kako je Argol bio poput „odvrnute zapornice“. Nije li to u neku ruku usporedivo s automatskim pisanjem nadrealista?           

Ne, ne mislim tako. Čini mi se da je Breton poimao automatsko pisanje kao neku mišljenju neprestano otvorenu potencijalnost. Uzmemo pero u ruke, i tok riječi počne teći, spokojno i kontinuirano poput rijeke („Uzdajte se u neiscrpivost mrmora“, rekao je Breton u Manifestu nadrealizma). U doba Argola, činilo mi se da pišem pod neprestanim pristiskom. Nakon sat, sat i pol pisanja, izlazio sam u duge šetnje kako bih se provjetrio.

Uostalom, ozračje pisanja za mene je uvijek vrlo variralo od jedne knjige do druge, i nije bilo ni u kakvu odnosu s njihovim uspjehom ili njihovom osrednjošću. Argol sam pisao s oduševljenjem, dok mi je rad na knjizi Balcon en forêt ostavio osjećaj tegobne muke koji čitanje te knjige ne prenosi.

Nakon Argola, malo ste se pomalo dotaknuli gotovo svih žanrova; vrlo ste brzo počeli pisati pjesme u prozi, jedan drugi roman, uvode, eseje, kazališni komad, pamflet. Okušali ste se čak i u pisanju filmskih dijaloga – za film Lancelot du lac, kojeg je Robert Bresson imao u planu već krajem 1940-ih – te ste snimili i jednu radijsku emisiju, Les Yeux bien ouverts, koja govori o sanjarenju i pisanju: je li sve to bilo posljedica traženja osobnog tona, onog intimnijeg tona koji će prožimati vaše „bilježnice“?

Istina je da sam između 1945 i 1951 objavio više nego obično, i da sam hirovito prelazio s jedne književne vrste na drugu (eseji, pjesme u prozi, dramsko djelo, roman, pamflet). Osobito sam zbog drame i pamfleta (La Littérature à l’estomac) ostavio dojam vjetrogonje koji se prilično zabavlja uzdrmavajući pariški književni svijet (Le Roi pêcheur, La littérature à l’estomac, Le Rivage des Syrtes i «Goncourtova nagrada“, slijedeći u dvije godine jedno za drugim kao što uspjeh slijedi za katastrofom, i na određeni način povezani jedni s drugima, prouzročili su mnoštvom novinskih članaka). Razdoblje od sedam godina suše koje je uslijedilo (nijedno objavljeno djelo) vratilo me u moju pravu poziciju, u određenu distancu prema čitateljstvu. Ta duga korizma, tijekom koje je moj način pisanja evoluirao, zacijelo objašnjava zašto je Un balcon en forêt potom dočekan s razočaranjem, prekratak za tako dugi post i napisan drugačije od Rivage des Syrtes. Tih sedam godina promjene što odjeljuju dva sveska objavljena u Pléiade odjeljuju i dva usmjerenja mojeg stvaralaštva. Zašto te promjene ritma? (g. 1953. počeo sam također pisati i fragmente.) Ne znam to objasniti, ništa više nego nepravilni raspored publikacija koje su uslijedile, i zbog kojih mi slijed objavljivanja mojih knjiga ne daje toliko osjećaj neke „karijere“ koliko onaj slijeda slabo povezanih intimnih događaja, kojima je fragmentarno pisanje svojim tkanjem na koncu dalo kakvu-takvu konzistenciju. 

Ne sjećam se da sam bio u potrazi za „osobnim tonom“. Time ne želim reći da to zapravo nisam bio. Pisac gotovo nužno prolazi kroz fazu promjene, više ili manje dugačku, više ili manje svjesnu, čiji se trag često gubi jer ta promjena kod njega nastupa netom nakon školovanja, prije nego što počne objavljivati. Naučivši ga umijeću pisanja sastava, a zatim rasprave, srednjoškolska ga je nastava opskrbila serijskim konfekcijskim odijelom koje mu od tog trenutka nameće zadatak da „smrvi“ (riječ označava silovitost koju može poprimiti prilagodba) vlastite afinitete i vlastita mjerila. U mojem slučaju, to je uštimavanje pooštrila činjenica da je otkriće zadovoljstava pisanja zakompliciralo put prema prirodnosti mladenačkog, poborničkog i uzavrelog divljenja prema onima koji su po mojem mišljenju najbolje predstavljali ta zadovoljstva. Da bi se izbrisali tragovi, zahtijevalo se određeno taloženje, te pomoć vremena; trećina mojeg opusa još je uvijek tu i tamo nosi znak toga.

Postoji li neki prijelomni tekst, ili događaj, koji vas navodi da „prelazite s jednog stila na drugi“? Odluka da ne opišete bitku na završetku Rivage des Syrtes, ona da ne dovršite La Route? Sa svoje strane nalazim vrlo interesantnim onaj neobični dijalog što ga vodite sa sobom samim u kojemu ujedno postavljate pitanja i dajete odgovore, koji ste naslovili Les Yeux bien ouverts, „Očiju širom otvorenih“, i to ne samo zato što je prvi put objavljen u kolektivnoj knjizi s Andréom Bretonom i Lise Deharme, Farouche à quatre feuilles. Ne odražava li stoga taj tekst pitanja što si ih postavljate o pisanju? 

Unutarnji razvoj pisca ne doživljavam kao onaj povijesti, koji je obilježen neprestanim cezurama, nedosljednostima, naglim zastojima i iznenađenjima, preokretima, osvajanjima i pustošenjima. Čini mi se da je jedna od osobitosti pisca, i koja duboko uvjetuje njegovo djelo – osim ako on nije poligraf koji se više ili manje pokorava zapovijedima izdavača – to da on oko sebe odrana stvara jedan mjehur, povezan s njegovim ukusima, njegovom kulturom, njegovim unutarnjim ozračjem, njegovim čitanjima i uobičajenim sanjarijama, i koji ga posvuda prati kao stanoviti životni prostor u kojemu živi, stanovita „unutrašnjost“ uobličena po njegovoj mjeri često već od dvadesete, u kojoj on ima svoje orijentire, svoje domaće idole, svoje kućne bogove, gdje se sud njegove savjesti osjeća zaštićenim od nepogoda i udobno. Bez postojanja tog mjehura, dvije stvari ostaju teško objašnjive. Prvo, to da piščevo djelo u cjelini ostaje koherentno i artikulirano usred razularenog svijeta – u mom slučaju to je bilo 20. stoljeće – koji često nije bio drugo do niz katastrofa, brutalnih preokreta, istrebljivačkih ratova i ubrzane promjene svih njegovih društvenih struktura kao i njegova tehničkog okruženja.

A bez tog „mjehura“ teško je shvatiti i određenu ravnodušnost pisca prema nevoljama književnog života u koji je neminovno umiješan. U pravilu on nije ni veliki otkrivatelj novih talenata, ni bulimični čitatelj svojih suvremenika. On se hrani svojim vremenom, ali se i brani od njegovih napada. Gledano s distance, on nam izgleda kao da je prešao svoju epohu kao što Verneov kapetan Nemo prelazi oceane, zanesen prizorom, no uvijek iza stakla pod čijom se zaštitom može posvetiti svojim orguljama i svojoj knjižnici, i koju napušta samo radi kratkih istraživačkih putovanja i silazaka u vanjske ponore. To je cijena kohezije piščevog djela; potkraj života njegova dominanta, što se tiče čitanja, često postaje ponovno čitanje – konačni natpis jednog unutarnjeg života koji je uvijek u defenzivi, ograđenog od događaja koji prijete njegovu organskom kontinuitetu, upravo onoliko koliko je njima, jednom filtriranima, nahranio svoju književnu supstancu. 

Prekidam ovu dugačku digresiju. Koliko ja znam, nije bilo nikakvog iznenadnog vanjskog događaja, „prijelomnog teksta“ koji me naveo da promijenim stil, između Rivage de Syrtes i Un balcon en forêt. Mislim da se radilo o razvoju koji se nastavio dugi niz godina. Knjiga koju sam započeo i koja je sadržavala epizodu La Route je uvenula, a zatim umrla od leukemije; Balcon en forêt, koji je kao mutni projekt nastao još 1945, morao je dočekati svoj čas sazrijevanja: jedno dovoljno krupno udaljavanje od događajā 1940-ih da bi otupilo sječivo odveć živih uspomena. Ta knjiga više nije mogla biti napisana na način Rivage des Syrtes, posve odvojeno od osobnih uspomena. Razmišljajući o tim stupnjevitim prijelazima što ih vrijeme, poput fiziologije, raspoređuje, uvijek pomišljam na Valéryjevu rečenicu koju sam već (približno) citirao: „Pohrani taj problem u podrume svojeg duha, kako bi se poboljšao. Promijeni ih oba.“ Kad je riječ o književnosti, sa svoje sam strane uvijek imao gotovo bezgranično povjerenje u vrijeme. To očito implicira jednu dosta ograničenu produkciju.            

Osim jedne knjige „Razgovora“, već dugo niste ništa objavili. Ne nalazite li u svojim bilješkama građu za jednu ili više knjiga?

Prestavši objavljivati nisam prestao pisati. Pišem u bilježnice, fragmente slične onima iz kojih sam nekoć izvukao četiri ili pet knjiga. Ali to su tekstovi u sirovom stanju, napušteni na pola puta, suprotno od onih koje sam u ono doba objavio u zbirkama. Oni nisu namijenjeni objavljivanju, više onom lažnom košu po kojem istraživači ponekad vole premetati kako bi poduprli svoje kritičke konstrukcije. Oni se razlikuju od objavljenih fragmentarnih tekstova i po tome što u njima krajolici zauzimanju osjetno manje prostora. Zemljopis me malo-pomalo napustio, kao i sposobnost za putovanje, a zamijenila ga je povijest, osobito ona zbiljska, pri čemu se njezin tijek osjetno aktivirao, podsjećajući na rijeku koja još uvijek postojano teče između svojih rascvalih obala, no koja se počinje sve više ubrzavati privučena blizinom slapa. Taj osjećaj ubrzanja provlači se kroz sva moja fikcijska djela, a sada zauzima sve više i više prostora u samotnim razmišljanjima. Ali u mojim spisima ne postoji nikakva „knjiga“ koju bi se dalo otkriti; samo bilješke. Nisam, i nikad nisam bio programatski pisac. Sučelice rokovničkim regularnostima pisanja, bojao bih se propustiti knjigu koja bi mi iznenada dala znak, uvjeravajući me da su ozračje i timbar koji će je karakterizirati „tu“, dok to sutra možda više neće biti. Ništa manje od ostalih, ljudska biljka nema pravo reaktivirati svoj mehanizam, prevariti se u pitanju godišnjeg doba. 

Ustvrdili ste: „Budući da više ne pišem, kao da sam mrtav zadnjih dvadeset godina. Kako bih mogao imati utjecaja na današnje pisce, kad piščev prekogrobni život ne traje duže od dvadeset godina?“ Na to se dakle svode vaše iluzije o „potomstvu“, iako ste za mnoge „najveći živući francuski pisac“?

Ne sjećam se da sam upotrijebio baš te termine. U stvari, prestati objavljivati odgovara – danas još više nego jučer – svojevrsnoj dubokoj književnoj komi, budući da s tom apstinencijom zapravo započinje „čistilište“, dobro poznato, nestalih pisaca. Oni nestaju iz izloga knjižara poput stupaca u periodicima i s televizijskih ekrana, kako bi (ponekad) našli utočište u priručnicima iz povijesti književnosti, manje prikladnim od medija za stimulaciju prodaje. Mislim jednostavno da je za suvremenog pisca „potomstvo“ postao krajnje nejasan pojam. Nitko ne zna što će biti, ili što će moći biti književnost ili ono što će je zamijeniti – recimo 2050 godine – kako s obzirom na formu tako s obzirom na jezik kojim će govoriti. Zauzvrat, vjerojatno je da će se način njezinog inkorporiranja u uobičajeni život stubokom promijeniti, budući da nevjerojatna količina trenutačno dostupnih informacija nemilosrdno potire, pa i samom svojom neprobojnom masom, „klasični temelj“ zbog kojeg je za učenjaka u XVII. st. književnost bila više neko zlatno doba što se kušalo iz konzerve nego neposredna zavodljivost „svježinom“ proizvoda. Trebat će pod hitno provesti evakuaciju: književni deponiji rade non-stop. Danas vrlo dobro shvaćam tjeskobnu žurbu s kojom se mladi pisac nastoji pojaviti na izvješćima o „najboljim prodajama“ tjedna i u cursus honorumu književnih nagrada: on zna da se izgubljeno vrijeme neće nadoknaditi, budući da je prosječno trajanje nekog književnog djela obrnuto proporcionalno trajanju ljudskog života. Počev od doba kad sam išao u licej, vidio sam kako se izmijenilo šest ili sedam književnih škola ili pokreta, od kojih je svaki ostavio iza sebe više preuranjenih nestanaka nego osiguranih pozicija.

Rekao sam samo, koliko mi se čini, da će čitateljstvo knjige En lisant en écrivant vjerojatno većinom nestati do godine 2020, jer polovica u njoj navedenih imena čitatelju više neće ništa značiti. To je posljedica kulture čija je dominanta sve više horizontalna (cjelokupna današnja svjetska književnost) i sve manje vertikalna (prestiž Starih).

Prilikom vašega posljednjeg razgovora s Bernhildom Boieom objavljenog u reviji Genesis 2001. izjavili ste: „mentalno vrelo iz kojeg se moje knjige napajaju nije neiscrpivo i ne obnavlja se beskrajno poput vode u vrču.“ Imate li dojam da je izvor presušio? 

Što se tiče fikcije: da – no, u stvari teško je reći je li to zbog iscrpljenosti resurasa ili gubitka zanimanja za taj žanr; u svakom slučaju, želja da se „ponovno latim“ romana nestala je istovremeno sa sredstvima. Fikciju ne pišem od 1970, no činjenica je da sam izgubio volju za čitanjem romana u isto vrijeme kad sam izgubio onu za njihovim pisanjem. Možda se radi o posljedici starenja koja se združuje s pojačanom željom za ponovnim čitanjem, koje je pažnja usredotočena ponajprije na jezik, na upotrebu i domet njegovih sredstava, na njegove avanture i uspjehe, više nego na terru incognitu, tako privlačnu u mladosti, još slijepljenih stranica nekog romana.

Imate li još potrebu pisati, i pruža li vam pisanje užitak? Rekli ste mi: „Znate, pišemo prvenstveno za sebe!“

Nikada nisam imao „potrebu“ pisati; bilo je dugih razdoblja u mom životu – nekoliko mjeseci ili čak godinu dana – kad nisam pisao, a „pisati svaki dan“ je meni nepoznato stanje, osim u periodima imaginativne prezagrijanosti, uvijek povezane s fikcijskim pothvatom: romanom ili pripovijetkom. 

Pišem isključivo za sebe, u to sam posve siguran. Kako bih si pružio užitak: užitak ponovnog čitanja stranice koja mi se čini uspjelom je velik. Prigodni sam čitatelj vlastitih knjiga (ne svih) i toga se ne sramim. S druge strane, nikada nisam pisao za publiku, a tiraž mojih djela zanima me samo zbog autorskih prava. Suprotno tome, članak ili pismo koji mi pokazuju da je knjiga „pogodila u srijedu“ (koja se katkada uopće ne nazire kroz rupu nišana) pričinjaju mi veliko zadovoljstvo.

Uskoro ćete napuniti 97 godina. Tvrdite da ste „na zalazu“, iako vaše riječi dokazuju suprotno. Je li to zato što doživljavate poteškoće – fizičke – s pisanjem?

Suprotno od slikara ili glazbenika, u čijem se radu ovisnost o pamćenju uopće ne očituje, pisac je posve ovisan o svojoj jedinoj prvoj materiji: pamćenju riječi. Ono počinje otkazivati poslušnost prilično rano, dovodeći do vremenskih gubitaka u radu, koje pisac dosta dugo nadoknađuje time što s godinama brže razlučuje, između riječi i izraza koji mu se pružaju na raspolaganje, ono što je dobro od onog što neće proći. No dolazi trenutak kad hendikep više ne nalazi dostatnu nadoknadu, i kad je bolje stati ili pisati samo iz higijene, kako bi se vježbom usporio gubitak pamćenja. U mojem slučaju, zbog okoštalosti prstiju pisanje mi postaje mučno, a nikad nisam naučio pisati na mašini ni na računalu. 

Uostalom, nema nikakvog razloga sumnjati da mentalne sposobnosti opadaju sa starenjem, iako vas, ako ste „intelektualac“, okruženje na sve moguće načine pokušava uvjeriti kako tome nije tako, i u tome pretjeruje.

Rekli ste mi: „Povlastica starosti, visokih godina, jest da su svi jadi već stigli. Više se ništa ne očekuje.“ To je stoički stav. Jeste li vi stoik? Ne bojite li se smrti, vlastite smrti?

Izgledi za moj nestanak me ne sablažnjuju: smrt se posvuda čini neodvojivom od života, kako individualnog tako kolektivnog. Smrt će doći, danas ili sutra; no iako mi je vrlo blizu, ne opsjeda me misao o njoj: ono s čime se vrijedi baviti je život.