Čitanje romana »Urania« uz autorsko vodstvo (razgovor s Lukom Bekavcem) (I.)

Književna revija, časopis osječkog ogranka Matice hrvatske, uskoro će objaviti tematski broj o romanu Urania Luke Bekavca. Napisan na preko dvije tisuće stranica i podijeljen u šest knjiga, roman Urania kapitalno je djelo hrvatske književnosti i za sada vjerojatno najprogresivnije ostvarenje na našoj književnoj sceni od početka 21. stoljeća.

Međutim, recepcija je posve izostala, čak i ona inicijalna, koju obave mediji i književna kritika, a s vremenom se nisu dogodila ni studioznija iščitavanja književnoznanstvene struke koja bi po prirodi svoga posla trebala reagirati na ovakve literarne fenomene. U velikoj mjeri to iznenađuje jer je Bekavac svojim ranijim romanima, premda ništa manje zahtjevno napisanima, izazvao iznenađujuće pozitivnu reakciju: kako među akademskim izučavateljima književnosti, tako i medija, pa čak i šire publike. Istina, Urania je zatjevan roman, ne samo po svom volumenu koje od čitatelja traži poprilično vremena i koncentracije, nego i zbog kompleksnosti sadržaja, dugačkih rečenica i obilja eksperimentalnih postupaka.

Stoga se Književna revija nada da će tim tematom potaknuti daljnju recepciju ili barem ostaviti trag bilo kakve recepcijske reakcije ako roman i nadalje ostane nepročitan, a časopis Nemo kao svojevrsnu najavu tog temata prenosti skraćenu verziju razgovora s autorom romana, Lukom Bekavcem.

Na samom početku najavio bih kako mi je plan da se tijekom ovoga dijela razgovora iscrpnije bavimo samom Uranijom, što ne znači da ćemo je doslovno češljati stranicu po stranicu. Ali ipak bih krenuo od prve ili prvih stranica.

Već je sam početak tog romana radikalno odvažan, pa i riskantan zbog – nazovimo to tako – „obeshrabrujućih nejasnoća“ za čitatelja. Naime, roman počinje s kolekcijom raznih vrsta diskursa i pisama, zatim slijede četiri stranice programskog jezika za računala i povrh toga još osam stranica ispunjenih samo „mravljim nizom“ točaka. Je li takav početak ujedno i svojevrsni inicijalni test čitateljeve kompetencije kako bi na vrijeme znao je li Urania roman za njega ili nije? Drugim riječima, provjeravaš li time čitateljsku motivaciju je li spreman biti vjeran ostatku knjige ili je samo priprema za diskurzivnu atmosferu cjelokupnog romana, najavni signal nekonvencionalnosti i eksperimentalnosti koje u nevjerojatnom obilju još čekaju čitatelja u nastavku te avanture?

Na koncu, nije isključeno da time već u uvodu najavno daješ do znanja kako ćeš u nastavku Uranije veliku važnost dati vizualnoj estetici teksta, osvješćivanju materijalnog traga, tj. otiska pisma, a povrh toga jednak tretman dati i materijalnom nositelju „pripovjednog sadržaja“, tj. označitelju...

Bilo bi mi grozno kad bi netko pomislio da je sve što si nabrojio postavljeno na početak romana kao „demonstracija sile“, zastrašivanje nekom tobožnjom erudicijom, itd... Dakle, to definitivno nije „provjera motivacije“; volio bih da se prije doživi kao trailer za film ili uvertira u kompoziciju: nije tu da odbije čitatelje, nego da ih privuče, ili još bolje uvuče. To ima veze i s tim fizičkim, materijalnim doživljajem teksta koji si spomenuo: kad prođeš taj niz stranica, makar ništa ne „razumio“, već si unutra, odavno je počelo, dođeš do prvog „pravog“ poglavlja, a roman je već na trideset i nekoj stranici... Nije li to, uostalom, uobičajeno životno iskustvo: ulazak in medias res, u priču i kontekst koji ti nitko nije objasnio niti će ti ga ikada do kraja objasniti, gdje se nastavljaš probijati improvizacijom i snalaženjem?

Pitanje kompetencije koje si povukao zapravo je jako zanimljivo. Odavno sam shvatio da je jedan od osjećaja koji najviše volim pri čitanju (ili gledanju, slušanju, vrijedi i za druge umjetnosti) dojam da sam tik ispod ruba kompetencije za određeni tekst, točno na onom mjestu s kojega nikako ne mogu razumjeti sve, ali sam ipak sposoban čitati dalje, plivati kroz tu materiju, dijelom i naslijepo. Dakle, ne samo da ja nisam „najkompetentniji“ čitatelj vlastitih romana (pa utoliko valjda superioran drugima); moji su romani zapravo pokušaj da se raznim postupcima drugima dočara taj osjećaj produktivne nekompetencije koji sam imam kad čitam tuđe tekstove, bar one što su za mene radikalno „novi“, za koje još nisam spreman (najbolji tekstovi su „permanentno novi“).

Dijelom je to i osobina žanra u kojemu pišem (ne znam što bi bilo idealno ime za njega): neznanje i nerazumijevanje ključni su prostori igre u kojima se sve to zbiva. Od komedije očekuješ da te nasmije, od realističkog romana da u njegovom svijetu i likovima prepoznaš vlastito iskustvo, od detektivskog zadovoljstvo rješavanja zagonetke, a ovdje je – bar se meni tako čini – glavni taj užitak nesnalaženja, stalno osciliranje na rubu razumljivog i nerazumljivog, koje je naravno dijelom neugodno (pa je ovo gotovo sigurno nekakva podžanrovska niša horora), ali mnogima definitivno i privlačno (nalik onom staromodnom, pomalo zaboravljenom osjećaju ugodne jeze).

Ali priznajem, to ne znači da radim stvari nasumično, nepromišljeno, improvizacijski. Iz tvojeg opisa (a vjerojatno i dojma mnogih čitatelja), moglo bi se činiti da je otvaranje Uranije „kaotično“, ali zapravo je sličnije scrollanju po nepoznatim materijalima, prebacivanju s kanala na kanal. U tom smislu, jako je važna i ta vizualna definicija – odmah vidiš da skačeš po posve različitim tipovima teksta, koji možda pripadaju različitim razinama priče, te da će svaki imati svoje sadržaje, likove, trikove, zakonitosti, probleme; što je još važnije, to su tipovi teksta koji će se ponovno javljati u romanu.

Već sam neko vrijeme radio na Uraniji kad je izašao prvi svezak ciklusa The Familiar Marka Z. Danielewskog, gdje se na početku također probijaš kroz hrpu tih „rubnih materijala“, nesiguran u to je li „prava priča“ počela ili nije. Meni je, davno prije toga, sličan i bitan formativni moment bio Lynchov INLAND EMPIRE – otvaranje filma kao stajanje na pragu, ujedno si unutra i vani, počelo je i nije počelo, i ne znaš točno gdje si, ali sve to već djeluje na tebe. Zato se ta uvodna sekcija romana i zove Protuberance – kao kod Sunca, to su plamenovi koji te dosegnu prije nego što dodirneš samo tijelo koje ih emitira; elementi priče koje ti, kao iz „budućnosti“, šalje tekst koji ćeš tek početi čitati.

Krenemo li korak dalje ili nekoliko stranica dalje, u Uraniji tek od 19. stranice kreće ono što će šira publika prepoznati kao konvencionalni početak romana u smislu otpočinjanja tradicionalnog narativnog raspredanja, dakle kao – moderno rečeno – storytelling.

Međutim, i tu čitatelja, takoreći od prve rečenice, čeka podosta zapreka i izazova, zbog čega će se opet osjetiti nesigurno i zbunjeno, zatečen u pripovjednom okolišu koji na svakom koraku demantira i destabilizira „poznatost“ i „očekivanost“ romanesknog pripovijedanja. Naracija naizgled počinje tipičnim stilom realizma, opisuje se sadržaj fotografije, no taj se opis mikroskopskim fokusiranjem na detalje dezintegrira do apstraktnosti, remete se konvencionalni prostorni i logički odnosi do stupnja dezorijentiranosti, dolazi do potpunog raspada materijalnoga, vidljivoga, evidentnoga...

To je postupak koji ćeš kontinuirano provoditi, a rekao bih da je takva politika reprezentacije ciljana, sustavna praksa subverzivnog ironiziranja i sabotiranja iluzija realističke tehnike... U tome vidim čak i dosta humora...

Iskreno, nekako sam rezerviran po pitanju pojma „tradicionalnog pripovijedanja“, a osobito po pitanju mog pisanja kao „sabotaže“ bilo čega. Neke stvari koje sam radio možda izgledaju ekstremno, ali izrazito sam nekonfliktan, ne vjerujem da sam išta napisao s „anti“ stavom kao motivacijom. Meni je sve to ipak više pitanje spisateljskog ili čitateljskog senzibiliteta nego nekakve borbe protiv npr. realističkog modela, makar i široko shvaćenog (ona bi s jedne strane bila nepotrebna, s druge apsolutno uzaludna).

Sama riječ „realizam“ krajnje je problematična. Naravno, prva asocijacija je realizam 19. stoljeća s pripadajućim karakteristikama, veliki romani sa sociopolitičkim fokusom, nešto što se zatim, u manje ambicioznim formatima, nastavilo reciklirati kroz prošlo i ovo stoljeće. Međutim, interesantno je to da su meni, uslijed ulaska u neke druge vode, negativne konotacije „realizma“ izblijedjele. Prvo što mi danas pada na pamet pri spomenu te riječi su nekadašnji spekulativni realisti, Quentin Meillassoux, Ray Brassier, Graham Harman, zatim različiti „novi materijalizmi“ koji su labavije filozofski utemeljeni, ali meni umnogome privlačniji (Donna Haraway, Jane Bennett, Karen Barad...), pa neizbježno Gilles Deleuze u pozadini svega toga, Tisuću platoa kao neiscrpni izvor inspiracije...

Tim se putem otvara niz tema, bliskih mnogim našim suvremenicima, koje su bile zasjenjene antropocentričkim aspektima historijskog materijalizma: ljudska vrsta u „horizontalnom“ odnosu prema tvarnosti svijeta u kojemu živi, prema živoj i neživoj prirodi, prema svijetu realnih i virtualnih umjetnih entiteta, među kojima „čovjek“ više nije organski zaokružena cjelina niti središte svih zbivanja, nego raskrižje brojnih impersonalnih procesa, na milosti i nemilosti struja koje nikada neće do kraja osvijestiti. Kroz to dolazi i interes za drugačije vremenske skale od one koju diktiraju ljudski vjekovi (životni, radni ili politički ciklusi); u perspektivi tako pojmljene tvari i vremena (perspektivi koja se sve manjem broju ljudi čini „egzotičnom“), „realizam“ više ne može imati formu povijesne, političke, socijalne kronike, linearne priče o društvenom i ekonomskom usponu ili padu Junaka...

Opet, vraćam se na pitanje afiniteta: najteže mi je čitati tekstove koji su posve fokusirani na događajnost, osobito ako inzistiraju na dijalogu kao primarnom obliku. Oduvijek mi se činilo da je osnovna materija pripovijedanja zapravo opis (znam da je to kontradiktorno, za naratologiju je opis uvijek „pauza“ u razvoju događaja, ali možda tekst ne mora biti razvoj događaja...). Na razini najklasičnije imerzije u svijet djela, projiciranja u pripovijedano, čitateljskog kapaciteta da budeš tamo s likovima, meni sve to lakše ide kad su detalji materijalnog svijeta dočarani do ruba opipljivosti; zato valjda i imam strpljenja za „novi roman“, Robbe-Grilleta i Simona, majstore tog ekscesa detalja koji ponekad, paradoksalno, zamagljuju veliku sliku, onemogućuju ono što je Ingarden zvao „konkretizacijom“.

Kad se upustim u takve dionice pri pisanju, apsolutno sam najdalje od nekakvog „meta“ položaja, razmišljanja o tradiciji romana, o borbi protiv konvencija, o definicijama realizma... Idealno bi bilo postati ono o čemu je fantazirao Ponge: stvar među stvarima, kanal kojim materijalni svijet polagano probija u pismo (poput vlage ili temperature, ne poput „motiva“) i tamo pronalazi ekvivalentno tijelo. Dakle, to je manje „kulturna borba“, više udovoljavanje vlastitoj naivnoj želji za bivanjem tamo. To je fantazija, naravno, ali kao i svi drugi fantazmatski aspekti pisanja, nije bitno da funkcionira i bude obranjiva ovdje, dok diskutiramo o romanima; važno je samo da funkcionira tamo, dok si u čitanju (ili pisanju).

Ostanimo još malo među pitanjima o realizmu, tradicionalnom pripovijedanju, konvencijama, itsl., jer očito je to spektar tema koje stoje iza pitanja tko je Luka Bekavac u romanu Urania.

Pretpostavljam da se on/ti (?) pojavljuje kao još jedna duhovita intervencija, prije svega u smislu poigravanja ontološkim razinama teksta, a također mi se čini da je u pitanju i poigravanje trikovima kojima se služi poetika realizma da bi konstruirala svoju "stvarnosnu" uvjerljivost, što ti, dakako, ovakvim postupkom relativiziraš upisivanjem Luke Bekavca kako bi se netko pitao je li to autobiografski lik (tim više što nam on pripovijeda o svojim spisateljskim mukama) ili ga pak trebamo shvatiti kao strogo književni lik, dakle fikcionaliziranu osobu kakva se u prozi osmišljava za potrebe protagonističke galerije.

Na koncu, koliko je i takav element "realističnosti" u funkciji kontrapunkta elementima fantastike u tvojim prozama i u Uraniji budući da se upravo takvom razlikom, je li, potenciraju efekti fantastike, postajući izrazitiji i dojmljiviji upravo zato što se "sudaraju" s onim elementima realizma koji se uobičajeno prepoznaju kao ekvivalentni nama poznatoj, bliskoj stvarnosti, odnosno stvarnosti kakvom je mi mahom poimamo?

Opet, nije u pitanju dijalog s realizmom (koji meni stvarno nije bio neko formativno čitateljsko iskustvo, čak ni u tom “anti” smislu); bliže je istini da je to jedno od zanimljivih “ontoloških” pitanja vezanih za izgradnju teksta: poigravanje hipotetskom, zapravo nedostižnom “nultom razinom” koja bi ujedno bila izvan teksta, ali vidljiva samo putem teksta.

Mnogo je autor/ic/a rabilo slične, suvremenim rječnikom “autofikcijske” procedure (termin koji je brzo postao omražen, iz meni nejasnih razloga). Meni su – prije dvadesetak godina – igrom slučaja najviše značili tekstovi pisani cca 40-ih godina 20. st.: Maurice Blanchot (Smrtna presuda), Jean Genet (Čudo ruže, Gospa od Cvijeća), Michel Leiris (Muško doba, Brisanja)... Nenametljiv je, ali klasičan slučaj, recimo, i Borges u Alefu. Thomas Bernhard nije dio ovog niza, ali neki su mi se njegovi romani iz određenih razloga poklopili s ovom linijom. Bilo je, naravno, puno stvari koje su došle nakon toga i djelovale drugačije: J. G. Ballard (Sudar), Joanna Russ (The Female Man), Hervé Guibert (Prijatelju koji mi nije spasio život, ali i cijeli niz drugih knjiga), Chris Kraus (I Love Dick)... No, puno se sličnih stvari događalo i u drugim medijima, npr. u filmu koji je uvijek imao velik utjecaj na moje pisanje.

Osnovni efekt koji me tu zanima (i kad pišem na sličan način i kad čitam tekstove drugih autora) uopće nije autobiografski, anegdotalan, “realistički” itd.; zapravo je metafikcijski. U takvom tipu teksta, osobito ako je supostavljen nekim drugim pripovjednim razinama koje su eksplicitnije predstavljene kao fikcionalne, možda i drugačije stilski obojane, javlja se sljedeći dojam: “sve ono drugo/prije očito je bila fikcija, konstrukcija, stilizacija itd... ali ovo sada je ozbiljno, nema fingiranja, nema filtera, sada smo izvan teksta, na ‘nultoj razini’”.

U sretnim slučajevima kad takvi tipovi teksta uspiju aktivirati svoje metaleptičke sklopke, određeni (“autofikcijski”) dijelovi meni uspijevaju, barem na tim mjestima pregiba i preključivanja, proizvesti varljivi efekt nečega dokumentarnog, neestetiziranog, proboja na drugu ontološku razinu, u nekakvo “sada i ovdje”. Sve bi to bilo, međutim, puno manje zanimljivo kad bi se doista radilo o našem svijetu, kao da nakon filma gledaš glumce i redatelja kako komentiraju ono što smo gledali. Prava je inovacija činjenica da je ta “hiperrealistička” razina teksta omogućena samo i jedino onim drugim, “očito fikcionalnim” dionicama, i kao takva meni ontološki postaje još labilnija, bizarnija: to je hipodijegetička razina koja se pretvara da je izvantekstualna, naš svijet. Kao kad sanjaš da si se probudio – misliš da si izronio iz sna u zonu svjesnog odlučivanja, a zapravo je to dodatni mehanizam sna, podsustav koji te odvlači još jednu razinu niže...

U Uraniji sam pokušao to naglasiti i malo drugačijim, “rahlijim” i banalnijim stilom od onoga koji postoji u drugim poglavljima, baš zbog efekta kontrapunkta koji si spomenuo; nadao sam se da bi se “svakodnevica” tih poglavlja i SF/horor okvir onih drugih mogli uzajamno pojačavati.

Osim što čitatelju izmičeš tlo pod nogama u prostoru teksta, i to još „realističkog“ teksta kao poetike koja se u širokoj recepciji ponajviše preferira, također mu ontološki i epistemološki destabiliziraš svijet u kojem fizički egzistira, poručujući mu da nakon što se – kako kažeš na jednom mjestu u romanu – „razmakne scenografija svakodnevice“ zapravo nema čvrstih uporišta, niti ikakvih temelja, nego praznina okružena nedostupnim i neprotumačivim svjetovima, praznina koju ispunjavamo svojim uvjerenjima, pretpostavkama i zabludama, ujedno i praznina koja se mjestimično ispunjava signalima tih nedokučivih obzora i nama skrivenih slojeva zbilje.

Ukratko, poručuješ da naša racionalnost zapravo počiva na iracionalnosti, a to je na neki način, rekao bih, i konstitutivni svjetonazor koji vlada u svjetovima tvojih romana, pa tako i u Uraniji: protagonisti uvijek – baš poput junaka filma Matrix – postupno napuštaju svoje učahurene egzistencije i ograničene perspektive, svoja naslijeđena „zdravorazumska“ uvjerenja o svijetu oko sebe, te bivaju izabranima i povlaštenima otkrivati dublju, „pravu“ stvarnost koje upravljaju ovom našom zbiljom...

Što se tiče općeg dojma, ja zapravo imam potpuno drugi doživljaj vlastitog teksta (očito, ne sasvim objektivan). Nikada mi nije cilj izvesti neku potpunu dezintegraciju, gurnuti tekst u oniričke ili „apsurdne“ zone, gdje su ukinute sve zakonitosti... Naprotiv, meni je rad na Uraniji prije bio duga, mukotrpna, vrlo detaljna izgradnja jednog svijeta, tog alternativnog Osijeka koji postoji i u drugim tekstovima ciklusa. Unutar tog svijeta postoje pukotine koje izazivaju (ili „opravdavaju“) razne neobjašnjive događaje, ali ključni je mamac (i meni i, nadam se, čitateljima) dojam da iza toga postoji neki sistem, da se radi o svjesnom i namjernom djelovanju koje ne razumijemo, a ne dojam da promatramo svijet koji tone u potpuni nered.

Priznajem, uz sve to, pitanja „najviše razine“ ostaju otvorenima: tko uopće gradi taj svijet (i susjedne, ako ih ima), koliko je sve to stabilno, gdje smo „mi“ u odnosu na njega itd., ali ta pitanja zapravo postoje i u svakom drugom pripovjednom tekstu, samo možda nisu eksplicitno postavljena. Osim toga, u Uraniji, koja je na najbazičnijoj razini dokument sloma jednog mehanizma generiranja svjetova, barem 90 % teksta ipak otpada na sam taj svijet, likove, priče, konkretne lokacije, štoviše predstavljene više-manje vremenski linearno...

Drugi dio tvojeg pitanja više se odnosi na „kozmologiju“ ovog svijeta, koji se polagano gradi od Drenja naovamo, budući da su svi ti tekstovi labavo povezani. Danas bi sve to bilo najjednostavnije objasniti terminima „paralelnih stvarnosti“ ili multiverzuma; to je već odavno svojevrstan SF klišej, stara ideja koja definitivno nije moja invencija – mogu se eventualno nadati da sam joj dao neki drugačiji lokalni spin. Već sam više puta govorio o tomu: meni je inspiracija za slične stvari više došla izravno iz (popularne) fizike ili pak iznimno bogatog svijeta pseudoznanosti, a manje iz posredovanja putem književne fantastike (iako su se njezini različiti žanrovi, naravno, bavili tim idejama prije nego što sam se rodio).

Unutar svijeta mojih romana, ultimativan „zaključak“ rasprava i istraživanja koje vode neki likovi jest, otprilike, to da su svi svjetovi (kao organizirani sustavi) neka vrsta niza „varijacija“ ili „simulacija“ izgrađenih od jednog zajedničkog materijalnog supstrata koji se ne može izravno percipirati, od tvari „između svjetova“ koja se može zamišljati samo kao neki tip atemporalnog kaosa ili, jednostavnije, „šuma“... Ali čak i iz te perspektive, to je opet samo „zaključak“ (često i neizrečen); tekstovi se u pravilu ne sastoje od pokušaja predočavanja tog kaosa, koji ostaje nedostupan, netekstualan, agramatičan (povremeni pokušaji u tom smjeru završavaju u dionicama „tehničkih smetnji“ ); čak se ne sastoje ni od dugih rasprava koje bi likovi vodili o svemu tomu. Glavnina priče ipak je smještena u svjetove koji imaju relativnu postojanost i koji – kako sam rekao – ipak nastoje „držati vodu“, bar dok si u njima (uz povremena napuknuća ljuske).

(Nastavit če se.)