Književne se znanosti često optužuje da zapravo vrše nasilje nad književnošću. Koliko god književne znanosti bile važne za podupiranje umjetnosti riječi i ukazivanje na njene vrijednosti, toliko je često i sakate, čine neprivlačnom, pa čak i umrtvljuju. Sklonost književnih znanosti homogeniziranju književnih praksi jedan je od takvih grijeha: u ambiciji da se izučavani „književni korpus“ organizira, klasificira i učini preglednim kako bi se onda iz takvoga „reda“ uočili obrasci, zakonitosti ili bilo što indikativno za „ponašanje književnosti“, pa makar to bila i puka statistika, književne znanosti „operacijom homogeniziranja“ svode ili unificiraju (pri čemu nismo daleko od jednako prikladne riječi „uniformiraju“) autorske individualnosti na međusobno identične pojave.
Međutim, ponekad se određena književna scena tako uskladi (ako želimo izbjeći odveć grubu formulaciju, pa ne reći da se ponekad određena književna scena idealno „postroji“) da se već na prvi pogled razaznaje njihova srodnost na tematskom i-ili stilskom planu. U tom dijeljenju iste frekvencije ili štimunga (a najtočnije je reći: iste poetike) individualne su spisateljske prakse tek varijacije u pristupu zajedničkom skupu ideja, uvjerenja, pitanja i traganja. Zanimljiv je to fenomen „duhovne komunikacije“ ili – ujevićevski rečeno – pobratimstva lica u svemiru, i ima u tome nečega mističnog, ma koliko se taj misterij pokušavao racionalizirati (naravno, književnoznanstvenim) objašnjenjima da su književnici iz određenoga povijesnoga trenutka naprosto združen medij svoga vremena. Pa ako govore istim jezikom o istim temama, onda je to zato što su ponikli iz istih okolnosti, odnosno okruženi su istim kulturnodruštvenim ambijentom, izgrađeni su na sličnim iskustvima i podjednako ozračeni kolektivnim strujanjima, pa stoga – rekao bi Raymond Williams – dijele istu „strukturu osjećaja“.
Kako god, među naizgled raspršenim, izmiješanim i naizgled nespojivim puzzlama suvremene hrvatske književnosti neki se dijelovi savršeno sklapaju u mikrocjelinu ili – flakerovski rečeno – u stilsku formaciju. Naime, u posljednjih nekoliko godina zaredale su zbirke priča u kojima likovi zapadaju u egzistencijalnu krizu jer, eto, došao im je trenutak da preispitaju (ne)uspješnost svoga života. Dospjeli su do određene životne dobi ili do određenog stupnja „životne sređenosti“ kada im valja obaviti rekapitulaciju, što obično završava – kapitulacijom.
Razočarani postignutim, shrvani jadom ispod površinskog sjaja, pogođeni otkrićem da zapravo nisu sretni, zastrašeni osjećajem da im vrijeme curi, tjeskobni od osjećaja zarobljenosti u vječni krug svakodnevne rutine, izmoreni trošenjem života na besmislice dnevnih obveza, tim likovima odjednom dozlogrdi pokorno trpiti agoniju u koju im se njihov (malograđanski) život pretvorio i odluče se da je trenutak za radikalno novi početak. Valja im izaći iz te platonovske pećine, pa ples sjena oko obiteljske trpeze i s TV ekrana zamijeniti stvarnim, autentičnim, ispunjavajućim životom. Vratiti se iz promašenosti u postojanje.
Ono što te zbirke još čvršće povezuje u snažnu manifestaciju jest činjenica da ih odreda potpisuju žene, i to iz slavonskog književnog kruga jer zapravo govorimo o zbirkama priča Tee Gikić, Marine Kuveždić, Tene Lončarević i Marijane Radmilović. Pritom nije na odmet napomenuti da među spomenutim autoricama, izuzev prijateljske povezanosti Tene Lončarević i Marijane Radmilović, nema personalne komunikacije, niti se čak međusobno čitaju. Pa ipak vezu isti vez.
Čak su i naslovi njihovih zbirki znakoviti, formulirani kao precizne dijagnoze onoga što njihove (anti)junake pati: Moramo misliti na važnije stvari pisat će na koricama zbirke Tee Gikić, Nijemi monolozi i Kuću treba srušiti naslovi su za koje se odlučila Tena Lončarević, dok naslov Put koji je odabrala Marine Kuveždić valja staviti pod ironične navodnike jer njeni likovi mahom u krucijalnom trenutku odaberu povratak na staro, poznato i sigurno. Takav se ishod događa i u pričama ostalih autorica, naročito u pričama Tene Lončarević, i tek su u pričama Tee Gikić likovi nešto odvažniji, okuraženi iskustvom karantene tijekom pandemije, pa odluče izaći i iz osobnog lockdowna, iz zaključanosti sveukupnog dosadašnjeg života i prigrliti „novo normalno“ u vlastitoj režiji kako bi konačno u novostečenoj slobodi prodisali.
I premda je dugog spisateljskog staža, Marijana Radmilović ovom se valu pridružuje tek odnedavno, posljednjom knjigom iz svoga opusa, zbirkom priča Životinje na cesti.
Prije toga, afirmirala se još kao studentska poetesa s debitantskom i odmah nagrađivanom zbirkom pjesama Portreti nepoznatih žena da bi onda s daljnjim zbirkama osnažila status jedne od najvažnijih suvremenih hrvatskih pjesnikinja. Iz mraka te lirike, mahom lirike o teretu tijela, zbog kojeg je prati nadimak „slavonska Sylvia Plath“, Marijana Radmilović odnedavno je iznenađujuće, ali ipak pjesnički jednako kvalitetno napravila obrat u vedrinu ispisivanja poezije za dječji uzrast uslijed uvida da između pjesmica iz slikovnica i ozbiljne poezije nema više pjesničke produkcije za osnovnoškolsku i tinejdžersku dob, onakve kakve su nekad ispisivali Zvonimir Balog, Ratko Zvrko, Pajo Kanižaj, Luko Paljetak i slični klasici takvog tipa pjesničkog stvaralaštva. Radmilović je također – houellebequeovski rečeno – nastavila „širiti područje borbe“ i prelaskom na ispisivanje kratke proze te je 2022. godine debitirala sa zbirkom priča Naša soba, a u relativno kratkom roku uslijedila je i najnovija zbirka priča, Životinje na cesti.
Kao i sa zaokretom prema dječjoj poeziji, Radmilović je i ovim transferom između književnih rodova iznenadila vjerniju publiku, pri čemu iznenađenje nije u tome što se latila pisanja proze jer se ionako kuloarski znalo da Radmilović u ladici ima podosta naslaganih kratkih priča, nego je publiku šokirala potpuna različitost autorskog jezika, što je bio razlog i da je Tena Lončarević na nedavnoj književnoj tribini pita „koliko ima vas Marijana“, pa im je razgovor nakratko skenuo u duhovite opaske o shizofreniji kao bolesti koju si autorica voli autodijagnosticirati.
Naime, za većinu je pjesnika karakteristično da lirsku senzibilnost za jezik unesu i u prozu, ispisujući intenzivno estetizirane, poetične rečenice. U prozi takvih autora nerijetko je važniji način kazivanja, odnosno stilska izbruženost i melodijska ljepota rečenice, a manje je bitan sadržaj, kojeg u konvencionalnom smislu u prozi takvih autora najčešće ni nema, nego fabula biva labava ili potpuno odsutna, dok se tekst raspršuje u kreiranje fluidne atmosfere.
Za razliku od začudnih metafora, simbola, nepredvidljivih asocijativnosti i tendencije ka apstraktnosti u Radmilovićkinim pjesničkim slikama, proza joj je jasna, transparentna, tradicionalno mimetična, ortodoksno realistična, bez problematiziranja „politike označavanja“ i eksponiranja jaza u „ekvivalenciji“ između jezika i zbilje ili – kako se to teorijski kaže – između označitelja i označenoga, znaka i referenta. U prozi Radmilović pripovijeda bez pjesničkog kićenja, funkcionalno usmjerena na etape razvijanja priče i posvećena ispunjavanju uvjeta da bi poruka bila uspješno komunicirana, i tek se u ponekoj priči dogodi metatekstualna intervencija. Ako bismo joj poeziju mogli usporediti s razljevanjima crnoga tuša u mrlje podložne raznim impresionističkim tumačenjima, onda bismo joj prozu mogli usporediti s oštrim rezovima čvrstih linija u umjetnosti grafike ili kao crno-bijele fotografije kojima gotovo reportažno, a svakako hiperrealistično bilježi panonsku depresiju.
Pa ako Marijana Radmilović, duhovito rečeno, nema veze sama sa sobom, odnosno ako su joj poezija i proza dva posve različita glasa, i te kako ima srodnih veza sa spomenutim autoricama iz slavonskog književnog kruga. Kao i kod Tee Gikić, Tene Lončarević i Marine Kuveždić, i u prozama Marijane Radmilović likovima u nekom trenutku dođe da si priznaju „konačno sam čula kako vrije moja vlastita krv, kako se buni protiv polaganog umiranja koje sam izabrala“. U nekom kritičnom ili dramatičnom času kao što su razvod braka ili smrt bližnjeg, ali ponekad i u posve spontanom trenutku, zbog nekog detalja ili jedne riječi, (anti)junaci Radmilovićkine proze, kao i kod Gikić, Lončarević i Kuveždić, osvijeste tugu svojih života, uzaludnost, promašenost, kolosalni zajeb koji su si sami priredili životom u koji su zaglibli te ih zgromi praznina njihovih brakova, otuđenost od vlastitih potomaka ili besmislenost poslova kojima se bave.
Kao i kod Gikić, Lončarević i Kuveždić, i kod Radmilović je krucijalno pitanje na kojem se gradi pripovjedna napetost što će likovi poduzeti kako bi i u praksi bili dosljedni spoznaji da tako dalje više ne može. Kako se iskopati iz tog groba u kojem već leže i čekaju smrt, u kojem pravcu krenuti pred bespućem moguće slobode, što konkretno poduzeti da bi umakli starim, vječnim mukama, a osjećaj sreće i zadovoljstva iz fantazirane tlapnje konačno pretvorili u trajno bajno stanje.
Naravno, spomenute se autorice međusobno razlikuju po načinu na koji njihovi likovi rješavaju svoju muku, a i unutar svake knjige priče se međusobno razlikuju u varijacijama mogućih opcija i ishoda. Ipak, prevladava tendencija da likovi u sudbonosnom času ustuknu, pregrizu jezik i nastave po starom, a naročito kod Kuveždić i Lončarević generalno izostaje katarzičina promjena: kod Lončarević protestni monolog ostaje nijem, kuća ostaje nesrušena, a kod Kuveždić likovi, umjesto da kormilo (ili volan u njenom slučaju) uzmu u svoje ruke i odjezde u slobodu poput Thelme i Louise, na kraju se priče ipak opet parkiraju pred ulazom u obiteljski dom, gdje – sartreovski rečeno – drugi nastavljaju biti pakao. Kod Tee Gikić promjena se ipak uspijeva dogoditi, i ta promjena zna biti doista radikalna, temeljita, a nekad je samo diskretna, intimna, više psihološka, nego konkretna, makar se utjehu našlo u ljepoti, simboličnosti i značenjima bremenitoj zaključnoj rečenici priče.
Marijana Radmilović kao da sumira sve te scenarije i na skoro 270 stranica zbirke niže širok spektar mogućih raspleta za takve situacije. I u njenim pričama protagonisti ključaju pod pritiskom kao ekspres-lonac (kako je trebao glasiti naslov zbirke), ali nikako da eksplodiraju. I u njenim pričama protagonisti uzdišu kako bi rado „presvukli kožu nečijim tuđim životom“. Nekad im se radikalna životna promjena, htjeli-ne htjeli, ipak dogodi, zbog smrti bližnjeg, zbog umirovljenja ili rastave braka, pa se u tom novom životnom režimu (ne)željene slobode snađu ili ne, a nekad se ispušu samo verbalno, izjadaju se i nastave se mazohistično banjati u kupkama samosažaljivosti. Nekad im za ostvarivanje zadovoljstva ne treba puno: sreću nađu već u oporavku umalo uvenule kućne biljke ili u tome da im netko srdačnim pozdravom poželi dobar dan. Nekad im bude dovoljno da ih netko samo sasluša, neki uspiju postići unutarnji mir promjenom perspektive u načinu razmišljanja. Drugim riječima, neke priče Marijane Radmilović nisu lišene optimizma i happy enda, makar to ponekad bila samo manipulacija autoričinom retoričkom konstrukcijom, a ne istinski djelotvorno rješenje.
Međutim, ono što izrazito razlikuje ovu autoricu od ostalih jest promjena naglaska, pa i kritičkih meta u prezentaciji zajedničke tematike. Glavni protagonisti ostalih autorica mahom su uronjeni u unutarnji, psihološki svijet, u vlastite misli, pa je shodno tome okolina (ili – kako to vole reći teoretičari književnosti – empirijska zbilja) reducirana, fragmentirana, štura, zamagljena i izobličena subjektivizmom. Premda ne izostaju kritičke note prema društvenoj realnosti, one su minimalne ili sužene na neposredni krug ljudi (kao u Tee Gikić), parcijalne (kao u Tene Lončarević, koja će imati i izvrsnu angažiranu priču o migrantskim pogibeljima tijekom ilegalnih prelazaka granice) ili općenite, bez konkretnijih prozivanja (kao u Marine Kuveždić, koja će nam u jednoj od priča ponuditi i scenu uličnog nasilja kao dijagnozu patologiziranosti našega društva te kao kritiku malograđanskog oportunizma, licemjerja i izostanka građanske hrabrosti, dok će Tena Lončarević „krivicu“ ponekad svaliti i na depresivnu prazninu slavonske ravnice).
Za razliku od njih, Marijana Radmilović iz priče u priču inzistira na točno određenom tipu prigovora, predstavljajući nam se stoga u ovoj zbirci kao socijalno izrazito angažirana autorica s prilično izravno upućenim društvenopolitičkim kritikama. Podsjetimo, usporedbe radi, prethodna joj je zbirka priča, Naša soba, bila feministički orijentirana (otuda i naslovna parafraza kultnog eseja Virginije Woolf), pa nam je u pričama te zbirke prezentirala cijeli spektar suvremenih, aktualnih situacija u kojima se deprimirajuće neiskorjenjivo perpetuira patrijarhat, nerijetko uz nemali doprinos samih žena.
I u Životinjama na cesti krećemo se istim svijetom, u Bermudskom trokutu između Osijeka, Vukovara i Vinkovaca, a i galerija likova predstavništvo je iste populacije kao i u prethodnoj zbirci: domaćice, kućanice, prosvjetari, blagajnice, premda imamo i značaj iskorak u zdravstveni sustav, među bogove u bijelom. Dakle, mimo tih liječnika, ponekih izvrsnih, ali češće šlampavih i neukih kasapa, panoramom Radmilovićkine proze dominira srednja klasa, no više bivša srednja klasa jer joj je standard pao do praga siromaštva uslijed znanih društvenopovijesnih tsunamija: rat, poslijeratna tranzicija, privatizacijska pljačka, krimogena politika hrvatskih vlasti, ekonomske depresije i recesije te ostali jahači apokalipse u – tuđmanovski rečeno – sretnoj nam, neovisnoj i jedinoj nam Lijepoj našoj. Život je tih likova nesiguran, pogotovo u materijalnom smislu i na poslovnom planu: posla nema ili ga se obavlja prekarijatski, a „ljudski resurčići“ – kako navodi autorica – bivaju izrabljivani za sitniš na povremenim poslovima, poslovima na određeno, na vječitim zamjenama po svakud, gdje god treba i gdje god se ukaže kratkotrajno slobodno mjesto, i dok se sanja trijumf dobivanja posla na neodređeno, a što reći, životari se.
I dok su takvi likovi u pričama iz Naše sobe bili u funkciji prikazivanja kako žene opstaju u slavonskim provincijama (post)tranzicijskog razdoblja te s kakvom žrtvom drže četiri zida kuće i pokušavaju osigurati kakav-takav pristojan obiteljski život dok im se muževi bećare ne mareći za sutra, u Životinjama na cesti takvi likovi kategorično smatraju da za njihovo stanje kroničnog nezadovoljstva te za osjećaj uzaludnosti i promašenosti uzrok nije samo u prirodi egzistencijalizma (kako mahom dijagnosticiraju ostale spominjane autorice), nego i u sistemskoj nepravdi našeg društvenog ustroja, onog kojeg je nama naša borba dala iz dana ponosa i slave s početka devedesetih. Drugim riječima, Radmilović se neće zadovoljiti reprezentacijom koja uglavnom prevladava u ostalilh autorica, odnosno tumačenjem da se intimne krize likova u tim prozama primarno generiraju iz subjektivnog psihološkog stanja i da se zbog također dubinskih psihičkih razloga (ne)rješavaju, nego ona korijene neuroza, tjeskoba, frustracija i depresija pronalazi u socijalnim i političkim razlozima.
„Nad svima nama zavladali su loši đaci“, rečenica je kojom je svojedobno Dubravka Ugrešić jez(gr)ovito komentirala novonastali društveni poredak u Hrvata, ujedno bivajući i rečenicom koja funkcionira kao polazišni stav Marijane Radmilović u oslikavanju tekuće hrvatske zbilje. Dok se Ugrešić zgrožava nad činjenicom da su u kaosu sociopolitičkih previranja zbog rata i postsocijalističke transformacije na vrh društvene piramide kao novodobna elita dospjele neuke i bahate barabe iz zadnjih klupa školskih učionica koje u uređenom sustavu ne bi „karijerno“ dospjele dalje od šanka i kladionica, likovi Marijane Radmilović pred tim svršenim činom „prvobitne akumulacije kapitala“, pervertiranih društvenih vrijednosti i naopako ustrojenog „društva izvrsnosti“ s neprolaznom nevjericom svako malo pokušavaju sami sebima objasniti zašto im je izostala nagrada za pošten, savjestan i marljiv život koji su vodili. Zašto se nije ostvarila ona roditeljska uputa „samo puno i dobro uči, pa ćeš imati lijep i dobro plaćen posao“? Zašto je neistinita ona tvrdnja da se, što se tiče perspektiva, s diplomom u ruci otvaraju sva vrata (kao što znamo, to danas vrijedi samo za diplomu iz kineziologije).
Lako je pretpostaviti da se među protagonistima ove proze mahom nalaze predstavnici one posljednje generacije koja je još stigla na zadnjim satima socijalističkog školstva, tik pred rat, biti odgajana recitalom zakletve da će biti častan pionir te odan, pošten, savjestan i marljiv drug, e da bi se onda zatekli u darvinističkom zvjerinjaku kojim caruju primitivizam i grabež. Otuda je na koricama knjige onda ipak osvanuo naslov Životinje na cesti: s jedne strane kao posveta kultnom romanu Cesta Cormaca McCarthyja, a s druge strane zato što te životinje („stoka sitnog zuba“, rekao bi Franjo Tuđman) u tim prelascima svojih Rubikona nikad ne znaju što će ih strefiti i kakva će ih beskrupulozna jurilica pregaziti.
Kao odlikaši tijekom svih etapa školovanja, ti „štreberi“ po izlasku – kako se to kaže – u „realni sektor“ odjednom otkrivaju da formule postizanja uspjeha iz školskih učionica ne funkcioniraju u društvu kojim vlada zakon hajdučije. Da, imaju diplomu, ali nemaju stranačku iskaznicu. Da, imaju znanja, ali nemaju poznanstva. Da, imaju profesionalnu stručnost, ali nemaju štelu. Da, oni žele više, ali ne žele to stjecati na način na koji se jagme svi ostali. Da, oni se trude na svakom poslu i u svakoj zadaći marljivo i savjesno „igrati“ po pravilima igre, ali ne znaju izigrati pravila igre.
Stoga će Marijana Radmilović gotovo za svaki lik prije ili kasnije spomenuti da mu tuljac s diplomom stoji u zapećku, u onom dijelu stana gdje se drži krama, dok će se oni s tom suvišnom diplomom za posao svojih snova rintati za minimalac u kvartovskim trgovinama, tvorničkim skladištima i mutnim obrtima (srednje i malo poduzetništvo, kako se to danas zove). Kako ni jedan posao ne treba omalovažavati, likovi Marijane Radmilović i na takvim se pozicijama, u duhu svoje nepopravljive naravi, trse biti odlikaši i imati najviše ocjene iz svih rubrika, tako da su oni koji zapravo obezvrjeđuju i takve vrijedne poslove zapravo gazde, oni koji „stvaraju radna mjesta“, „smanjuju nezaposlenost“, „dižu stopu rasta“, „povećavaju udio u BDP-u“, „osiguravaju likvidnost“, „premašuju dvadeset posto u odnosu na prva tri kvartala prošle godine“ – i primaju Zlatnu kunu, povrh svih sumnjivo, izrabljivački stečenih kuna na svom računu.
I dok se tim gazdama zlati Zlatna kuna, likovi Marijane Radmilović rade na crno, rade neplaćeno, rade nedjeljom (ipak je autorica na stranačkoj listi Katarine Peović Vuković!), a obiteljski i prijateljski krugovi ih „tješe“ da trebaju biti zadovoljni i time jer „ipak rade“, „barem ne moraju putovati do posla“, „ne moraju raditi dva-tri posla istodobno“ ili – u „najboljem slučaju“ – „barem rade u struci“. Kao i u feministički orijentiranoj zbirci Naša soba, gdje si žene opravdavaju patrijarhalnu opresiju ili nagovaraju druge žene na fatalističko prihvaćanje patrijarhalnog poretka (zbog čega će tu zbirku, paradoksalno, iskritizirati upravo feminističke kritičarke!), i u ovoj zbirci Radmilović kritički ukazuje na onaj mentalitet upravo među potlačenima koji krucijalno omogućuje političku i ekonomsku potlačenost („A što si ti očekivala od života?“, reći će majka kćerki u jednoj od priča).
Netko će možda reći da jadikovke, pa čak i jal koji iskazuju ogorčeni junaci Radmilovićkinih proza zvuče naivno i neodraslo, što nam daje za pravo prigovoriti tim prigovarateljima da se zapravo uopće ne razlikuju od spomenute majke koja vlastitu kći poziva na mirenje sa „stvarnošću“. Ali mora se priznati da je u pričama Marijane Radmilović kontrast između gubitnika i pobjednika tranzicije ponekad napadno stereotipan, pa su naši divni gubitnici sazdani od samih vrlina, po svemu ispravni (možda i neutemeljeno uvjereni u vlastitu vrijednost?), dok su pobjednici tranzicije, dakako, krkani i sirovine u skupim odijelima i skupim automobilima, praćeni društvom izoperiranih ljepotica, odreda licemjerni turbohrvati, pozeri iza čijeg statusa i površinskog sjaja ne stoji ama baš nikakva sposobnost ili zaslužnost. Da parafraziramo tu spomenutu majku iz jedne od Radmilovićkinih priča: a što se očekivali od hrvatske književnosti?
Kako nam objašnjava Ivana Spasić u studiji Kultura na delu, postsocijalistička je književnost na ovim prostorima zbog trauma tranzicijskog izokretanja društva i deklasiranja nekad situiranih društvenih slojeva pred uzurpacijskom invazijom novih „elita“ kronično ispunjena oštrom ilustracijskom ili reprezentacijskom polarizacijom između onih koji su u tim prevratničkim vremenima beskrupulozno kriminalnim shemama okupirali društvene položaje i društveni kapital te onih nasuprotnih, onih kojima u toj „društvenoj preraspodjeli resursa“ za osjećaj miminalnog dostojanstva ne preostaje ništa drugo osim moralističkog osuđivanja, a od sveg kapitala samo simbolički, odnosno kulturna i etička uzvišenost.
U svakom slučaju, slagali se s tim ili ne, pazite kad prelazite cestu.
Da ne oštetite limuzinu onoga tko će vas možda pregaziti u ova vremena, vremena koja je još davnih dana opjevao Shakespeare rekavši da je to takvo grdo doba gdje se „netko grijehom uzdiže, dok se netko vrlinom slama“.