„Važno je mjesto odakle počinjemo.“ Tako glasi prva rečenica na početku nove prozne knjige osječke književnice Tee Gikić, rečenica koja je u njenom najrecentnijem ostvarenju višestruko značajna, kao što je podjednako značajna i za njen bogati opus općenito. Naime, Tea Gikić debitirala je sada već davne 1994. godine kao pjesnikinja i od tada je sljedećih trideset godina nastavila neumorno nizati zapažene, hvaljene i nagrađivane zbirke pjesama. Kontinuirana kvaliteta tih ukoričenja čini je reprezentativnom predstavnicom osječke književnosti, ništa manje nego što su to, primjerice, njeni vršnjaci Delimir Rešicki i Goran Rem, koje se i u izvanosječkim kulturnim krugovima percipira kao najistaknutija, amblematska imena osječke književne scene, premda im posljednjih godina po zakonitostima generacijskih smjena tu titulu preotima Ivana Šojat, inače po pitanju književnih kvaliteta daleko najlošija moguća nasljednica tronskog statusa među ostalim aktualnim literarnim konkurentima iz najnovijih naraštajnih valova s grada na Dravi.

Kako god, poezija je mjesto odakle Tea Gikić organski potječe i mjesto je odakle Tea Gikić počinje kada se upusti i u pisanje proze. A kao što znamo iz niza sličnih primjera na hrvatskoj književnoj sceni, kada se upuste u pisanje proze, pjesnici su u toj formi mahom bolji od onih pisaca koji se drže isključivo proznog izričaja budući da lirici u pripovijedanje unose izbrušeniju rečenicu, njegovaniji stil, tankoćutniju duhovnost, kreativnije strukturiranje teksta, rafiniraniju estetiku, širi spektar senzibilnosti za jezik, originalnije promatranje zbilje te još niz drugih kvaliteta stečenih minucioznim ispisavanjem stihova.

U poeziji se pak Tea Gikić profilirala kao autorica koja na prijelazu stoljeća sintetizira ona tri temeljna iskustva hrvatskoga pjesništva prema slavnoj podjeli Zvonimira Mrkonjića, pri čemu Tea Gikić ponajprije sparuje iskustvo prostora i iskustvo egzistencije. Iskustvo prostora naizgled joj je lokalpatriotski ograničeno na osječke gradske punktove, no u njenoj se poeziji osječki motivi šifriraju ili dekonkretiziraju u apstaktnost ili tipičnost bilo koje urbane sredine, iz čega slijedi posljedično modelirano egzistencijalno iskustvo u rasponu od flaniranja i uživanja u urbanim senzacijama do otuđenosti u urbanom labirintu. Iskustvu tradicionalnog prostora Tea Gikić dodaje još i iskustvo medijskog prostora kao ontološki i egzistencijalno ravnopravnog te povrh toga iskustvo egzistencije potencira transformacijom empirijskoga u subjektivno snagom intenzivnog unutarnjeg, psihološkog života. Što se pak tiče iskustva jezika, Tea Gikić ga je i te kako svjesna kao medija, kao autonomnog svijeta i kao igre označitelja, no za razliku od radikalnih neomodernističkih i postmodernističkih sljedbenika gramatološkog obrata, Tea Gikić sklonija je jezik dekonstruirati diskretnije, kroz stilizaciju i očuđavanje, maksimalno kroz estetizirano odstupanje od hrvatskog jezičnog standarda i kreativno naprezanje granica gramatike hrvatskoga jezika.

Na koncu, komponirajući pjesme kao montažu fragmenata i poetskih slika u rasponu od asocijativno i diskontinuirano nizanih stihova do eliptične narativnosti s ciljem očuđavanja motiva, poetiziranja doživljaja, dubinskoga spoznavanja pjesničkim instrumentima, na koncu i s ciljem fiksiranja neuhvatljivoga ili nevidljivoga, trenutka ili osjećaja, Tea Gikić će takvu praksu i interese prenijeti i u prozu na način da joj se priče ispisuju iz inicijalne pjesničke jezgre, pretvarajući se tako iz potencijalnih pjesama u razrađenije i narativiziranije oblike, prije svega stilom koji nazivamo psihološkim realizmom, a iza kojeg stoji autoričino pjesničko naslijeđe iskustva egzistencije, subjektivizma, introspekcije i refleksivnosti. I u pričama je unutarnji, psihoemotivni svijet primaran, dominantniji, razrađeniji, bogatiji, opipljiviji, verbaliziraniji i artikuliraniji, dok je vanjski, empirijski svijet zamagljen, percepcijom izobličen, očuđen, fragmentaran, više nagoviješten nego jasno prezentiran.

Stoga na koncu ne iznenađuje što smo s najnovijom, ujedno i trećom proznom knjigom Tee Gikić pod naslovom Moramo misliti na važnije stvari dočekali da se ovu autoricu – do sada u recepciji osječke književne panorame zasjenjenu spomenutim imenima Delimira Rešickog, Gorana Rema i odnedavno, na žalost, Ivane Šojat – posve zasluženo uspoređuje s kraljicama kratke priče u svjetskoj književnosti, tj. s Flannery O'Connor, Lucijom Berlin i Alice Munro.

Zvuči kao marketinško pretjerivanje, ali samo u zbirci Moramo misliti na važnije stvari imamo podosta navoda koji predstavljaju autoričin kredo. „Svaki je jezik promašen“, navodi u zadnjoj priči i tako svojim riječima izgovara temeljne konstatacije Jacquesa Derridaa, no Tea Gikić u tome ne vidi razlog za kapitulaciju i odustajanje od spisateljskog posla, tj. od pokušaja zahvaćanja i shvaćanja svijeta jezikom, nego u tome – baš kao i Derrida – vidi ključni motiv za daljnju praksu označavanja i proizvodnju tekstova, za beskonačan i neumoran rad jezika.

Unatoč konstatiranoj nemoći jezika, Tea Gikić u jednoj priči zaziva „moć preciznog jezika“ i „riječ dovedenu do granica točnosti“, što je ideal kojem teži koliko god je moguće ispisivanjem izbrušenih rečenica i svrhovito vođenom naracijom, bez praznoga hoda, retoričkih viškova i prekomjernih ukrasa, dakle strogo discipliniranim i funkcionalnim izražavanjem na svim instancama teksta, čak i kada se iz deskripcije i naracije uzvisi u pjesničku apstrakciju radi kreiranja poetskoga ugođaja.

Uostalom, i sama će na jednom mjestu citirati da su „lavine riječi izrečenih bez uvjerenja gore od jednog pogleda“, pa osim što će protiviti neizbježnoj nemoći jezika u fundamentu svoje književne filozofije, „promašenost jezika“ bit će joj i inspiracija za zaplete i napetosti njenih priča, priča u kojima je komunikacija među likovima uvijek disfunkcionalna, mimoilazeća, nedopiruća do slušatelja i sugovornika, dakle uvijek je, u svakoj replici, manifestacija krize, nemogućnosti autentičnog međuljudskog odnosa, nepriznavanja i ignoriranja apsurda jezičnih napora u brbljavosti njenih likova, u konačnici iluzija i mimikrija razgovora. Za razliku od svojih likova, ograničenih uslijed uronjenosti u jezik jalovim razgovorima, Tea Gikić s više, autorske instance rješenje vidi između riječi, ne nalazeći sadržajnija značenja u samim riječima, nego između riječi, u – kako kaže – „spoju razmaka između riječi i utišanosti“. „Oduvijek su me najviše čudile otvorene mogućnosti tišine“, navodi Tea Gikić i upravo je to približava Flannery O'Connor, Luciji Berlin i Alice Munro, njihovom talentu da cijelu priču iznesu tek kao insert površinskog života, dok čitatelj pravu priču, sadržaj, značenja, poruke i poante mora tražiti između redaka, u kontekstu, atmosferi, u onome što visi u zraku, u neizrečenome i potisnutome.

To su važna mjesta odakle Tea Gikić počinje kroz cijeli opus, to su važna mjesta na kojima se zasniva njena proza u odnosu na poeziju i to su idejna polazišta njene treće prozne knjige. Povrh toga, rečenica „važno je mjesto odakle počinjemo“, istaknuta kao prva rečenica njene najnovije knjige, možda je čak bitnija od samoga naslova jer funkcionira kao zajednički nazivnik ukoričenim pričama i svojevrsni je ključ njihovog razumijevanja. Jer par stranica dalje Tea Gikić dodaje: „Normalnost svakako više nije onakva kakva je bila. Više nije mjesto odakle počinjemo.“

Naime, većinom priča zbirka Moramo misliti na važnije stvari poručuje nam da su vremenski smještene u postpandemijsko razdoblje, no izrazito su obilježene snagom pandemijskog iskustva i boravka u karanteni. Osim jedne eksplicitne priče, eksplicitne po tome što predstavlja dnevnički fragment o boravku u višemjesečnoj izolaciji, u ostalim se pričama COVID 19 i pandemijski režim ponašanja spominju tek u diskretnim, usputnim komentarima, premda je jasno kako su zapleti, situacije, dramske napetosti te psihološka stanja, motivacije i postupci likova uvjetovani proživljenim u razdoblju izolacijske samoće, svjedočenjem kolapsu uobičajenog funkcioniranja društva i sviješću o potencijalnom kraju većeg dijela čovječanstva. Samospoznaje stečene tijekom tog produženog vremena bivanja sa samim sobom i drukčiji pogled na dragocjenost života u sjeni pandemijske apokalipse, također osjećaj početka novog života i obnovljena ljubav prema slobodi, ponajprije prema slobodi kretanja po isteku pandemijske izolacije, većinu će likova iz priča Tee Gikić navesti da poduzmu korjenit rez u vlastitom životu, bilo da je riječ o napuštanju supružnika nakon nekoliko desetljeća braka ili o nekoj sličnoj, no jednako radikalnoj životnoj promjeni ne bi li prodisali i osjetili se živima u odnosu na godine i godine gušenja u bračnim, karijernim i ostalim kavezima u koje su se dali zatvoriti.

U novom normalnom, osvješćuju likovi Tee Gikić, više nije normalno živjeti u braku bez ljubavi ili ispijati kave s prijateljima koji to nisu samo zato što se smatra normalnim i poželjnim biti u braku ili okružen prijateljima, nego novi život treba započeti i onim novim normalnim koje uključuje šokiranje okoline skokom u neizvjesnosti životne avanture baš u godinama kada se čini da je prekasno započinjati iznova ili postati drukčijom osobom. Više nije normalno zadovoljavati se – kaže Tea Gikić – uspjehom da se „dođe na drugu stranu dana“. „Ionako živimo samo izvjestan niz propuštenih varijanti“, kaže nadalje Tea Gikić, što je spoznaja koja njene likove mentalno oslobađa od prikovanosti za sigurnost uhodanog života i osnažuje ih za upuštanje u nepoznato, bez obzira je li i to još jedna investicija u promašen životni smjer.

U drugoj priči rečenicu s početka knjige Tea Gikić dopunjuje tvrdnjom „bol je uvijek tu, na početku svega“. Ta je bol također još jedan uzrok za promjenu sudbine među protagonistima priča i zastupljena je u širokom rasponu manifestacija, od fizičke do psihičke boli, od boljki uslijed staračkog propadanja tijela do emotivne razočaranosti bližnjima. Ta bol prethodi pričama, a redovitiji čitatelji autoričinih naslova posve opravdano mogu konstatirati da je ta bol smještena još u prethodnoj zbirci priča Tee Gikić, u zbirku pod naslovom Ovih dana iz 2021. godine. Naime, u zbirci Moramo misliti na važnije stvari Tea Gikić samo jednom spominje kajanje lika što „nije prepoznao predznak propasti“, što je ključna tema većine priča iz prethodne zbirke.

U zbirci Ovih dana likovi se opsesivno osvrću prema prošlosti u potrazi za onim incijalnim znakom upozorenja koji su trebali pravodobno prepoznati kao početak kraja, a nisu, bilo da je riječ o suprugovoj nevjeri, fatalnoj bolesti ili nekom trećem usudu koji im je preokrenuo život. U ovoj zbirci toga nema uslijed spoznaje da je za rekonstrukciju potihog razvoja predpovijesti sudbine koja ih je zadesila ionako odveć kasno da bi se išta više moglo spriječiti ili promijeniti. Nerazmrsivo pitanje „kako se mogla do toga dovesti“ protagonistica jedne priče zamjenjuje odrješitim odgovorom: „U prirodi svega je da propada“ i sada su likovi iz ove zbirke priča Tee Gikić posvećeni prilagođavanju i nastavku življenja s novim normalnim, mada su još uvijek potreseni činjenicom da ih je zadesilo nešto za što su mislili da će biti pošteđeni, da se to događa samo drugima, bilo da je riječ o nesanici ili prvim znacima staračke senilnosti i starenju općenito, bilo da je riječ o suprugovoj nevjeri ili umirovljenju, bilo da je riječ o odlasku u starački dom ili raskidanju braka i otpočinjanju samačkog života.

U tim okolnostima postaje jasniji naslov ove zbirke. Osviješteni pandemijskim iskustvom, osviješteni „propadanjem svega“, osviješteni bolnom traumom u smislu šokantnog otkrića ili spoznaje koja ih je u jednom trenutku presjekla i preokrenula im život, osviješteni – kako navodi autorica – „bljutavošću postojanja“, junaci i junakinje ovih priča odlučuju presložiti prioritete i misliti na važnije stvari. Dodatno je to podcrtano i snažnim kontrastom između bogate unutarnje refleksivnosti likova i ispraznih, površnih dijaloga koje vode s okolinom, naročito u epizodama u kojima se dijalozi vode telefonski, tako da je distanca još osjetnija i nepodnošljivija, pa će takve umarajuće razgovore autorica nazvati „trošenjem duše“, dok će njeni likovi pak pokušati stati na kraj, barem duhovnim egzilom u vlastite misli.

Koje su to važnije stvari Tea Gikić ne precizira, premda se implicitno stječe dojam da je najvažnije misliti na sebe, na vlastitu sreću, psihološku ravnotežu, duhovni mir, okruživanje onim što nas ispunjava, itd. Kako god, Tea Gikić ovu će prozu intenzivno ispuniti rečenicama koje zvuče kao da su preuzete iz self help literature, a neke doista i jesu citirane iz tog notornog žanra, dok su neke životne mudrosti preuzete sa stranica kanonske ili pak popularne književnosti. Time Tea Gikić ne kompromitira svoj ukus za književne vrijednosti jer, na kraju krajeva, ove priče ispunjene su i obiljem referenci isključivo na klasičnu glazbu kao svojevrsnim melemom za – kako smo već spomenuli – „bljutavost postojanja“, nego Tea Gikić ciljano forsira navođenje self help mudrolija, odmah potom ih ironizirajući ili relativizirajući jer instant rješenja tog notornog žanra kritički i podsmješljivo detektira kao vodeće i najutjecajnije duhovno vrelo suvremenog društva.

Zaključimo, i ovom zbirkom priča, kao i svim dosadašnjim zbirkama poezije i proze Tea Gikić demonstrira kako iz tematiziranja svakog trenutka i svake sitnice iz naše efemerne svakodnevice može nastati velika književnost. A nama čitateljima otkriva se kako treba uzimati u ruke važnije knjige, upravo onakve kakve piše i Tea Gikić.