ŠINDOLIĆ: Mnogobrojni kritičari koji su pisali o vašem opsežnom književnom djelu s posebnim uvažavanjem izdvajaju njegovu žanrovsku i stilsku raznolikost. U vašem romanu Daleki rođaci (Una familia lejana, Mexico, Joaquin Mortiz, 1980.) jedan od likova govori: “Umjetnost naracije predstavlja očajnički pokušaj da se ponovo uspostavi sličnost, a da se pri tome ne žrtvuje raznolikost”. Koliko ove riječi imaju veze s vašim osobnim viđenjem vlastitog djela?
FUENTES: Povezane su sa samim izvorom, a to je, naravno, Cervantes. Ja tu zapravo parafraziram svoju viziju Don Quijotea, zbog čega mislim da je to temeljni roman modernog svijeta. Po mojem mišljenju lik Don Quijotea dolazi iz srednjovjekovnog svijeta, svijeta viteštva koji on priziva i o kojemu čita i koji pokušava oponašati, svijeta srednjeg vijeka, koji je, u osnovi, svijet analogije, gdje sve ima svoje značenje. Svaka riječ ima precizno značenje, preciznu funkciju, i svaka stvar ima precizno mjesto. Takav poredak uspostavljen je posredstvom analogije na ljestvici koja vodi sve do Boga. Don Quijote iskoračuje u svijet u kojem je sve to već uništeno; njegova potraga za analogijom odvest će ga u svijet razmnožavajućih raznolikosti. Usputne krčme, ljudi koje sreće, vojvode i, ono što je najvažnije od svega, čitatelji Don Quijotea koje on sreće govore mu: “Tvoj svijet više ne postoji. Tvoj svijet jedinstva i analogije je uništen. Mi ti nudimo ovaj svijet beskrajne raznolikosti.” Lik Don Quijotea je veliki heroj proze i filozofije – a ja vjerujem, i promišljanja – jer on ne želi odustati od ideje jedinstva da bi shvatio svijet raznolikosti. Svejedno, on ipak mora priznati svijet raznolikosti da bi priznao vlastito postojanje, jer on je jedinstveni “Don Quijote”, o njemu čita mnoštvo čitatelja, a ne samo jedan. Po meni, veličanstveni trenutak u Don Quijoteu i jednako tako veličanstveni trenutak u modernom romanu događa se kada Don Quijote i Sancho Panza otkrivaju da ih čitaju, kada se Sansón Carrasco pojavi i govori Sanchu Panzi: “Hej, ima knjiga o tebi”, a Sancho Panza mu odgovara: “Svašta se piše, čak i stvari koje smo izrekli u tajnosti, privatno, jedan drugome. Stvari koje je prije jedino Bog znao, sada ih i čitatelj jednako zna.” Trenutak udvajanja broja čitatelja i pretvaranja čitatelja u mnoštvo pojedinaca, s bezbrojnim gledištima, temeljni je trenutak modernog svijeta, modernog romana, i ova neprekidna napetost između analogije i diferencijacije još izrazitije ističe napetost modernog svijeta.
ŠINDOLIĆ: U kojoj mjeri osjećate – ili se možda ne slažete – da u vašoj prozi na određen način postoji i obratan, sasvim suprotan razvoj događaja: umjesto da tražite jedinstvo, vi uvodite raznolikost gdje se analogija razmnožila?
FUENTES: Da, zato što sam na određen način i ja sâm Don Quijote, i svaki pisac na španjolskom jeziku je Don Quijote, u tom smislu što smo i mi također potekli iz pravovjernog, unitarističkog i dogmatskog jezika koji je nastao kao proizvod španjolske protureformacije. Da biste razumjeli književnost latinoameričkog svijeta mislim da morate shvatiti činjenicu da dok je Europa išla putem Don Quijotea – ili radije Cervantesa – ponadavši se da će i svijet ići tim putem, prema svijetu raznolikosti, Španjolska je odlučila obnoviti i uspostaviti unitarnost, bez obzira po koju cijenu. Rezultat je bio svijet španjolske protureformacije jednako kao i jezik španjolske protureformacije, koji je, zapravo, ubio roman na španjolskom jeziku. Nema ničega između Cervantesa i Péreza Galdósa i Clarina, a to su gotovo dva stoljeća tišine u kraljevini naracije. To je nevjerojatna praznina kada shvatite čvrsto jedinstvo narativnosti, proze, u engleskom i francuskom jeziku. Mi u Španjolskoj i Latinskoj Americi morali smo ponovo izmisliti dva stoljeća, morali smo ponovo izmisliti čitav prozni svemir. Mislim da je jedini način da se to ostvari povratak k Don Quijoteu i ponovno uspostavljanje prava na raznolikost nasuprot izuzetno unitarnog, dogmatskog jezika protureformacije, a da pri tome ne izgubimo osjećaj jedinstvenosti, ako je to moguće.
U svakom slučaju, ja želim priznati ovaj golemi pluralitet, gotovo u Bahtinovom smislu. Ovdje stižemo do još jednog interesantnog gledišta. Ova zanimljiva raznolikost indikativna je za ono što Bahtin zove “razdoblje konkurentnih jezika” u kojem mi živimo, a ja bih volio da se era konkurentnih jezika izrazi što je moguće više u mojim romanima. Ja zbilja izbjegavam ideju čistunstva, ideju savršenstva, ili ideju jedinstvenosti u smislu ortodoksnog ili zatvorenog sustava znakova. Naprotiv, ja tragam u sasvim suprotnom smjeru, i ako sam katkad neumjeren, mislim da je to isto kao kad volite neumjereno.
ŠINDOLIĆ: Jedna od stvari koja, čini se, spaja tu raznolikost, svojevrsna je novina u vašim djelima. Govoreći o svojim novijim romanima, vi ste svu tu raznolikost objedinili pod zajedničkim nadnaslovom La edad del tiempo (Epoha vremena).
FUENTES: Točno tako.
ŠINDOLIĆ: Volio bih čuti vaš komentar o svojevrsnom razvoju, ili o jedinstvenosti koju uspostavljate takvim nadnaslovom, a također i vaš osvrt na sam izbor nadnaslova La edad del tiempo, jer, čini mi se da riječ vrijeme ima izrazitu važnost.
FUENTES: Pojam vremena je ključni problem i subjekt cjelokupne moje proze. Naravno, Bahtin nam je saopćio da postoji kronotopija u svakom proznom djelu; postoji vrijeme kao što postoji i prostor. U žarištu mojeg interesa je vrijeme, što je vjerojatno pogrešno, jer usredotočivši se na vrijeme ja u biti samo pokušavam skrenuti vašu pažnju s moje usredotočenosti na prostor. Zapravo, ta dva pojma ne postoje odvojeno, ali moj svjesni naglasak je na vrijeme. Ako ovo isticanje vremena nesvjesno otkriva moju predodžbu o prostoru, tim bolje. Zbilja bih volio da sam još svjesniji elementa vremena pa da se element prostora može izraziti i odrediti na spontaniji način, ali skretničar koji organizira moje pripovjedačko tijelo je pojam o vremenu.
ŠINDOLIĆ: U nekim drugim intervjuima govorili ste o svojim raznim djelima kao nerazdvojivoj cjelini kao i o svojevrsnom izmještanju Balzaca na meksičko tlo, gdje vaše djelo Najprozračnija oblast (La región más transparente, Mexico, Fondo de Cultura Económica, 1958.) zauzima jednu, a Aura drugu stranu. Glavne značajke nekoliko vaših zadnjih romana kao da nam nagovješćuju da imate puno kompleksniju shemu na umu no što je tek puko izmještanje Balzaca na drugo tlo.
FUENTES: Istina je, postoji određena balzakovska koncepcija u međupovezanosti mojih romana, njihov étalge, u vremenskom i prostornom pojmu, a to su, zapravo, zemljopis i povijest Meksika. Ovo bi na izvjestan način trebao biti unificirajući faktor, ali nije bez veze što sam za nadnaslov svojeg cjelokupnog djela stavio El mal del tiempo, što ne znači “Zlo vrijeme” – premda ima i tu dvosmislenost. To prije svega znači “le mal du temps” na francuskom, tj. “nevolja s vremenom” kako ja tumačim taj izraz. Bavim se time ali ne kao specifičnim povijesnim razdobljem ili vremenom povezanim s određenim prostorom, recimo Meksikom, nego kao našim naporima u vremenu, našom neprekidnom borbom da vremenu damo značenje i smisao i prostor, ako smijem biti beskrajno kontradiktoran. Zato što je, poslije svega, povijest Meksika, povijest Latinske Amerike, i povijest Novog svijeta, uključujući tu i Sjedinjene Države, utopijski projekt. Zbog toga nemamo tragediju ali imamo veliku utopiju i mnogo bolesnih utopija, utopija koje se nisu ostvarile zato što smo ih željeli ostvariti u prostoru, što je bjelodano nemoguće. Već sama riječ u-topos nam govori da takvo mjesto ne postoji, a mi smo jednostavno nesposobni da ga izmislimo u vremenu. Stoga sam započeo s tri priče koje se ne mogu tako lako smjestiti ni povijesno ni kronološki. To su Aura, Rođendan (Cumpleaños, Mexico, Joaqin Mortiz, 1969.) i Daleki rođaci, u kojima, u osnovi, želim kazati da se osjećamo nesigurnima u vremenu. Vrijeme je problem. Kako mi rješavamo ovaj problem, kako mi stvaramo vrijeme, kako vrijeme stvara nas, kako se mi suočavamo s vremenom, kako mi shvaćamo vrijeme, kako se vrijeme odnosi prema nama koji ga živimo, itd.? To su stvari koje povezuju ta tri romana, i zbog toga oni prethode romanu koji dolazi poslije njih, a to je Terra Nostra, a koji prethode romanima koji bi na izvjestan način mogli pratiti određenu kronološku ideju o meksičkoj povijesti započinjući s “El tiempo romantico” (“Romantičnim razdobljem”), koje se bavi poviješću devetnaestog stoljeća. To su priče postavljene u Meksiko iz devetnaestog stoljeća, ali baš stoga želim izričito ukazati na to da odlučujući element nije kronološki element.
ŠINDOLIĆ: Jedna od stvari koja me na izvjestan način iznenađuje jest ta da roman Smrt Artemija Cruza nije uključen u ciklus “El tiempo revolutionaro” (“Revolucionarno razdoblje”), a ljudi su ga skloni tumačiti kao revolucionarni roman.
FUENTES: S obzirom na to da ste ga spomenuli, mislim da roman Smrt Artemija Cruza u priličnoj mjeri bježi od ideološke predodžbe o revoluciji da bi se približio povijesnoj predodžbi vremena izvan svake ideologije. Za mene je Smrt Artemija Cruza osobito važno djelo, ne samo zato što je on glavni junak u mojem djelu, već zato što on neprekidno ponavlja, za razliku od većine kritičara koji nas uvjeravaju u suprotno, da njegove ideologije mogu biti izdane, ali da povijest ne izdaje samu sebe. Povijest se razvija, a razvija se na kontradiktoran, nedosljedan, plastičan i kreativan način, a moj glavni lik (Artemio Cruz), sa svim svojim manama i bolestima, pripada tom plastičnom osjećaju povijesti. On ne pripada zamrznutoj maski ideologije, i kad već govorimo o izdaji revolucije u dvadesetom stoljeću, mi smo doista sve licemjerniji. Ljudi neprekidno brbljaju o izdaji određene ideologije, čak iako je ne poštuju, čak iako ne sudjeluju u njoj: “Ah, trebali su se držati svoje ideologije, onoga čemu ih njihova ideologija uči.” Zapravo, ljudi bi se trebali držati povijesti i suvremena kretanja tumačiti pomoću povijesti.
ŠINDOLIĆ: Ali, vi se zapravo ne obraćate povijesti, nego i važnosti mita, tj. važnosti svojevrsnog pamćenja – pripovjedačeva pamćenja prije no povijesnog. Jedna od stvari koju bih volio da prokomentirate jest važnost usmene predaje, važnost koju pridajete ulozi pripovjedača (el narrador), koji se pojavljuje u Dalekim rođacima, Kristoforu nerođenom (Cristóbal nonato, Mexico, Fondo de Cultura Económica, 1987.), itd.
FUENTES: Usmena predaja i mit idu zajedno. Oboje je prisutno u priči o vremenu u razdoblju vremena. Na koncu, porijeklo vremena leži u mitu, koliko i porijeklo jezika. Oni idu zajedno. Vico nam govori da prva stvar koju pleme stvara jest jezik, a prva stvar koju to pleme stvara jezikom jesu njihovi mitovi. Ili se čak može reći da prva stvar koju oni stvaraju svojim jezikom jesu mitovi, a ono što pleme stvara sa svojim mitovima jest jezik, oni su nerazdvojivi. Tako da već od samog početka postoji zaokupljenost vremenom i jezikom. Zaokupljenost mitom je na svoj način vječno prisutna jer se doživljava u zajednici, osobito kod prvobitnih domorodaca. Jer, što se čovjek više bavi vremenom, sve više dolazi do zaključka da ne postoji drugo vrijeme osim sadašnjice. U sadašnjici se sjećamo prošlosti, stoga, prošlost je sadašnjost. Isto tako, u sadašnjosti mi nešto želimo, stoga, budućnost je u sadašnjosti. Sve je sadašnjost. Kategorija tj. književna forma koja utjelovljuje neprekidnu sadašnjost mitološka je kategorija. To nije žurnalizam već mit.
ŠINDOLIĆ: A što je s budućnošću?
FUENTES: Budućnost je dio želje, a želja je od iznimne važnosti. Mislim da je ona od velike važnosti u mojim romanima i bavi se htijenjem, bavi se čežnjom, i načinom na koji mi stremimo prema onome što zovemo mračnim predmetom želje. Naravno, to nikad nije nevina operacija jer sadržava ne samo želju za postignućem onoga što želimo, već i njezino mijenjanje, ovisno o našoj koncepciji, mijenjajući usput i osobu na koju se odnosi. Druga osoba mogla bi se snažno usprotiviti ne samo našoj želji već i našem htijenju da vladamo i mijenjamo. Zbog toga nastaje konflikt, a iz njega nastaju proza, romani, drame i mnoge druge stvari. Ali moram priznati da ne mogu razumjeti budućnost bez kategorije želje i svega onoga što ta želja uključuje.
ŠINDOLIĆ: Kakve to veze ima s vašim izborom fetusa kada se odlučite da govorite o budućnosti?
FUENTES: Ima apsolutno sve veze s njom, jer fetus je veza između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Jedna od karakteristika Kristofora, koji je glavna ličnost romana Kristofor nerođeni jest ta da je on savršeno svjestan svega nakon što je njegov otac ejakulirao i on se začeo u majčinoj utrobi. Od tog trena nadalje, kao što pjesma govori, on je živuća svjesnost – što je vjerojatno loša ideja s političke točke gledišta – ali koja služi književnoj svrsi imajući svjesnost koja pamti sve, koja zna sve, jer je u izravnoj vezi sa svojim genetskim lancem, sa svojom genetskom informacijom. On će zaboraviti trenutak rađanja kada ga udari gorući mač anđela iz Talmuda. Onda će morati početi učiti i svega se iznova sjećati. To nije ništa drugo do fikcija, proza; nadam se da je ne interpretiraju kao prozu usmjerenu protiv pobačaja, ali želio sam imati kontrast između mogućnosti spoznaje svega, zatim zaboravljanja svega, a potom potrebe da se nauči dio onoga što smo vjerojatno znali ali čega se više ne sjećamo.
ŠINDOLIĆ: Zato što je trenutak rođenja isto toliko kraj koliko i početak?
FUENTES: U svakom slučaju to je završetak činjenice da smo prije toga živjeli devet mjeseci, da smo stari devet mjeseci kada se rodimo.
ŠINDOLIĆ: Spomenuli ste da niste željeli da vas pogrešno tumače po pitanju ideoloških konflikata u Kristoforu nerođenom. Međutim, jedna od stvari za koju vjerujem da će je bilo koji čitatelj Kristofora nerođenog primijetiti u kontekstu tekućih američko-meksičkih odnosa ili meksičke politike, jest činjenica da još jednom iskazujete sklonost osobnim predviđanjima. U Meksiku sada raspravljaju o krizi silnih razmjera. Čini se da ste u spomenutom romanu dali viziju krize prije no što se dogodila.
FUENTES: Dvije stvari su mi se dogodile u Meksiku tijekom moje karijere, koja je sada već prilično duga, a prva od njih je da sam prožderao barem tri generacije kritičara. Uvijek sam znao više od kritičara. Uvijek sam išao dalje od kritičara i njihovih sumnji, hvala Bogu, ali onda je povijest prožderala mene. Nevažno je koliko je bilo odvažno bilo koje od mojih predviđanja, ona se ubrzo transformiraju u najbanalniju, naturalističku stvarnost. Razgovarao sam s Joséom Emiliom Pachecom prije nekoliko dana. Rekao mi je: “Napisao sam tekst za ABC u kojem tvrdim da su se od Najprozračnije oblasti do Kristofora nerođenog sva tvoja predviđanja jako brzo obistinila.”
Znate, kad se roman Najprozračnija oblast pojavio bio je osuđen kao nepristojno djelo. Pojavljivali su se članci po novinama, i to u vrlo konzervativnim novinama, u kojima su objašnjavali da jedina stvar koju treba uraditi s tim bezobraznim literarnim djelom jest da se za njim pusti voda u nužniku. Najednom otkrivam da djevojke od nepunih petnaest godina u samostanu Presvetog Srca čitaju Najprozračniju oblast jer ga smatraju uzornim književnim djelom koje vas uvodi u meksičku literaturu i mnoge druge stvari. Kristofor nerođeni se obistinjuje mnogo brže no što sam to uopće mogao predvidjeti.
ŠINDOLIĆ: U Kristoforu nerođenom govorite o problemima grada od trideset milijuna stanovnika, o gradu veličine države, a spomenuli ste i Najprozračniju oblast, roman koji na zanimljiv način dočarava raznolike promjene koje su se dogodile u gradu. Možete li povezati ova svoja dva romana, ali i svoju prozu uopćeno, sa suvremenom ideologijom velegrada?
FUENTES: kao čitatelj oduvijek sam bio fasciniran literaturom o gradu. Mislim da je za mene literatura postala stvarnost onog trenutka kada sam pročitao Balzaca, onog časa kada sam pročitao Dickensa, Dostojevskog, Gogolja; pisce koji su nam svojim opisima predstavili moderni grad, a poslije i Dos Passos, Döblin, Joyce, koji su se također bavili temom modernog grada. Ali prije svih njih za mene postoje ova četiri pisca: Gogolj, Dostojevski, Balzac i Dickens, jer oni su me natjerali da shvatim, moj Bože, okružen sam vlastitim Parizom, Londonom, Sankt Petersburgom, a nitko se njima nije bavio na takav način. To se prije svega odnosi na uvodni dio u Histoire des treize (Povijest tisuću osamsto trinaeste), uvodna poglavlja u Balzacovom romanu Ferragus, nevjerojatne lirske opise noćnog Pariza, najnevjerojatnije metafore o Parizu koje je Balzac nagomilao jednu za drugom u sjajnom uvodnom dijelu. Za mene, pravi uvod u “Ljudsku komediju” je uvodno poglavlje u Histoire des treize. A potom osjećaj Londona u Dickensa, osobito ona nevjerojatna scena u Our Mutual Friend gdje Hexam i Lizzie, njegova kći, u tri ujutro u čamcu vade leševe iz Temze i kradu njihove satove, novac, bilo što. Ili Raskoljnikov, u užarenom, ljetnom Petrogradu koji zbog vrućine zaudara; sve te stvari zaokupile su moju maštu. Kao što vidite, prisjećam se noćnih događaja: svaka pojedinačna scena koje sam se sjetio je noćna scena, i pitam se: “Tko je jedini stvaratelj koji baš nikada ne spava, nikada ne sklapa svoje oči?” Znate li tko je to?
ŠINDOLIĆ: Bog?
FUENTES: Ne, ne. Nije Bog, Bog povremeno zahrče, Bog s vremena na vrijeme zadrijema. To je vrag, sotona, on je osuđen da nikada ne zaspi. To znači da Bog zadrijema, ima sieste. Očito je da ih ima, ima toliko puno preklapanja. Dok je Lucifer sasvim budan cijelo vrijeme. O tome sam nedavno čitao i to je divno razvijeno kod Fangera, u njegovoj knjizi o romantičnom realizmu. Govori o tome kako se vrag inkarnira u Vautrinu, Raskoljnikovu, u Faganu. To su inkarnacije Lucifera, koji je jedina osoba koja nas može provesti kroz grad noću, različito prerušen. Moj Vautrin, moj Fagan, moj Raskoljnikov zove se Ixca Cienfuegos u romanu Najprozračnija oblast. Tako da, za razliku od površnih usporedbi koje su svojedobno pravljene s Uliksom ili Berlin, Alexanderplaztom ili Manhattan Transferom, mislim da je moj roman mnogo bliži prvobitnim stvarateljima literature o gradu, onima koje spominjem.
ŠINDOLIĆ: Problem suvremenog velegrada je pitanje koje se poput bumeranga vraća na vaše razmišljanje o utopiji, koja je, kao što ste maloprije rekli, mjesto bez mjesta. Osim toga, često spominjete određena mjesta kao što je Mexico City, bez obzira jesu li ta mjesta izmještena u vrijeme ili maštu...
FUENTES: Mislim da je ideja o utopiji sasvim očito povezana s predodžbom o prirodi. Hoću reći, postoje dva pristupa. Sjajno proturječje utopije jest u tome što je ona poput Janusa, boga s dva lica koja gledaju na dvije suprotne strane. Gleda unatrag prema Zlatnom dobu – što znači prema savršenom skladu između pojedinca i prirode – a također gleda unaprijed prema drugom zlatnom dobu tj. budućnosti kad će se opet uspostaviti sklad između čovjeka i prirode. Mislim da su oba predloška u osnovi promašila; ne možemo si pomoći koristeći se prirodom u prošlosti ili budućnosti. Međutim, što god drugo učinili, nećemo prestati iskorištavati prirodu zato što ovisimo o njoj. Kao što Adorno kaže, mi jednostavno ne dopuštamo prirodi da se izrazi; mi joj ne dopuštamo da se izrazi vlastitim glasom jer bi to, na koncu, značilo našu smrt. I tako, skačemo s Adorna na Benjamina, zato što kad on kaže da pisac crpi svoje spoznaje od smrti, on govori o smrti prirode, smrti svijeta prirode, a to, pak, omogućava piscu da postoji. To je ono zbog čega se grad, koji je umjetna tvorevina par excellence, i koji predstavlja kompromis između toposa i u-toposa, pretvara u tako strašno mjesto sukoba organskog i umjetnog života modernog društva, zbog čega mislim da grad i definitivno poništava ideju o utopiji. Ne budi li to onda u nama tragičan osjećaj? Ne mislim tako, jer ne vjerujem da možemo vratiti “sentimento tragico de la vida” (u onom smislu kakvim ga je Miguel de Unamuno opisivao i doživljavao) a što bih ja volio. Jedno od velikih dostignuća ljudskog duha jest sposobnost da shvati život i opiše ga kao nešto tragično, ali vjerojatno ni to više ne možemo. Današnji naraštaji su predodređeni za farsu i ironiju i to je najbolja solucija koju imamo pri ruci.
ŠINDOLIĆ: Octavio Paz na jednom mjestu kaže da meksički narod, poslije više od dva stoljeća eksperimenata i poraza, jedinu nadu još polaže u Djevicu od Guadalupe i nacionalnu lutriju. Vaš roman Kristofor nerođeni to jasno potvrđuje. U vašoj cjelokupnoj prozi Meksiko je centralni prostor događaja, premda se radnje vaših djela odigravaju i na raznim europskim mjestima. Većinu života proživjeli ste uglavnom izvan Meksika, a vaše djelo se stalno vraća na to osobito mjesto, što je, po meni, također vrsta utopijske vizije. Možete li o tome reći nešto više?
FUENTES: Istovremeno ste mi uputili nekoliko raznih pitanja, a jedno se bavi Meksikom i činjenicom da sam odrastao izvan Meksika. Na ovom mjestu ne mogu a da ne prijeđem na neku vrstu autobiografske ispovijedi. Morao sam zamišljati, izmaštati Meksiko i prije no što mi se pružila prilika da živim u Meksiku, tako da kad sam se odlučio i otišao živjeti u Meksiko, prva stvar koju sam morao učiniti bila je da suprotstavim moju izmaštanu zemlju sa stvarnom zemljom, što je stvorilo svojevrsnu napetost iz koje se literatura rodila. Po meni, literatura se rodila iz tog veoma dramatičnog kontrasta između moje meksičke utopije, Meksika koji sam morao braniti (osjećao sam da moram braniti Meksiko i meksičku revoluciju i meksičku kulturu od gringosa dok sam odrastao u Sjedinjenim Državama i bio suočen s vrstom omalovažavanja i napetosti kojoj je bilo koji meksički dječak izložen u Sjedinjenim Državama). A morao sam se suprotstaviti i viziji koju je osobito preuveličavao moj otac koji me učio povijesti, zemljopisu, i vrijednostima Meksika. Onda sam otišao onamo i vidio stvarnu zemlju i to je stvorilo konflikt u meni i iz tog konflikta se rodio moj prvi roman Najprozračnija oblast, ali isto tako i osjećaj kritičnosti za koji vjerujem da je naš način da se bude optimist u sve brojnijoj naciji kakva je meksička. Po mojem mišljenju, uzdržati se od kritike je način da se bude pesimističan; angažirati se u kritici znači biti blizak s problemima i zemljom.
ŠINDOLIĆ: Osjećate li da se Latinska Amerika, budući da je toliko dugo vremena bila potisnuta na marginu, na izvjestan način u međuvremenu preobrazila u središnje mjesto interesa prema kojem se sada uspoređuju druge kulture?
FUENTES: Stvari se ovako odvijaju. Kad primjenjujete kritiku, vi stvarate kulturu. Ne postoji moderna kultura koja nije kritična, a kritika kulture u Latinskoj Americi omogućila je Latinoamerikancima da neke stvari sagledaju vrlo jasno, stoga usprkos našim opetovanim političkim nesrećama i usprkos našoj dubokoj političkoj balkanizaciji i razjedinjenosti i teškim vremenima mi imamo izvanredan napredak u kulturi. Kulturna kritika otkriva nam ovo: da u kulturi imamo sjajnu snagu, da u kulturi imamo sjajan, doista sjajan kontinuitet, a to je vrlo značajna stvar koju treba znati, razumjeti. Prije svega, zato što kad se većina društveno-ekonomskih modela skrha i uruši za vrijeme krize, ono što će ostati na čvrstim nogama je ono što smo stvorili u kulturi: naše pjesme, naši romani, naša glazba, naše stare tradicije, naše slike, naši filmovi, naši plesovi... To je ono što ostaje, druge stvari su problematične; znate i sami, Corn Flakes s puno mlijeka. To nije stvarno. Ono što je stvarno, što ostaje, to je kultura.
Ovo je od osobite važnosti zato što mislim da smo upućeni na svijet dvadeset i prvog stoljeća koji više ne bi smio biti anakroničan, dvopolan svijet koji dvije supersile trampe dogovorom na Jalti. To će biti svijet raznolikosti, pa samim time i kulturno mješovit. Ne mislim da možete imati mješoviti rasni ili etnički svijet osim ako nemate i kulturno mješoviti svijet u kojem će se sudjelovanje velikih grupacija kao što su Latinska Amerika, Crna Afrika, Muslimanski svijet, Europa, Japan, Kina, Indija, temeljiti na brojnim raznolikostima kultura koje oni predstavljaju, baš kao i na raznolikosti kultura koje u isti mah predstavljaju višestruke moći. Po meni, to je tim važnije jer ulazimo u dvadeset i prvo stoljeće sa svim plusevima, ali, na žalost, i sa sve većim minusima koji postaju to očitiji što se ovo stoljeće bliži svom kraju.
ŠINDOLIĆ: Čini mi se da se u vašoj prozi sve više približavate toj vrsti kulturne mješovitosti ili kompleksnosti. U jednom od vaših romana pripovjedač je Francuz, a u drugom je to gringo. Jeste li razmišljali o tome da prozu pišete i na nekom drugom jeziku osim španjolskom?
FUENTES: I da i ne, premda sve više eksperimentiram s engleskim, koji je jezik koji najbolje poznam poslije španjolskog. Neki put mi se zna dogoditi da određenu prozu napišem izravno na engleskom pa je potom sâm prevedem na španjolski i obratno. Ali, s obzirom na to da ponekad ipak sanjam na engleskom, postaje sve teže, znate, ili s obzirom na to da mi uvreda na engleskom ništa ne znači, a na španjolskom znači. Ili, s obzirom da su ljubavne riječi na engleskom za mene stranci, ja vodim ljubav na španjolskom: sve ove stvari otežavaju vam da pišete prozu ako u osnovi ne znate za izvore ljubavi i uvreda i snova.
ŠINDOLIĆ: Vaša dvojezičnost je također zanimljiva s obzirom na to da vas povezuje s vašim djetinjstvom o kojem ste maloprije govorili – ali vas isto tako povezuje i povijesno – između Sjedinjenih Država i Meksika, budući da je u društvenom smislu američki način života u posljednjih pedesetak godina imao toliko dubok i snažan utjecaj na meksički način života dok u isto vrijeme kulturno postoji vrlo velika antipatija. Na koji način Sjedinjene Države predstavljaju kontrapunkt za vas?
FUENTES: To je opet autobiografski detalj zato što sam odrastao u Sjedinjenim Državama, zato što sam dvojezičan, zato što jako dobro poznajem Sjedinjene Države i divim se njihovoj kulturi i njihovim institucijama, baš kao što sam užasnut njihovom politikom prema Latinskoj Americi i, uopće uzevši, njihovom nesposobnošću da razumiju svijet kao i nespremnošću da smanje svoju ulogu na svijetu. Jer, bez obzira na to što netko može misliti, morat ćemo živjeti jedni uz druge u najbližem susjedstvu na nepredvidljivo dug period. Ili kao što la Cuarraca, Damiana Cisneros kaže Juanu Preciadu u Pedru Páramu (romanu Juana Rulfa): “Budi miran, zato što ćemo u ovoj grobnici biti pokopani jako dugo i to zajedno, zato me zagrli.” Ista stvar važi i za Meksiko i Sjedinjene Države, jer mi smo prvi susjedi. Vjerojatno bi mnogi Meksikanci voljeli da nekako otplove do Polinezije, daleko od Sjedinjenih Država, čak iako to znači udaljavanje od Boga, ali možda bi također i Sjedinjene Države voljele da mogu vidjeti da Meksiko ode. Ali ne, mi ne odlazimo. Mi moramo dijeliti probleme, mi moramo dijeliti posao, mi moramo dijeliti diplomaciju, mi se moramo ponašati uravnoteženo. Mi nemamo istu kulturu, mi nemamo iste poglede na stvari, ne molimo se istim ljudima, ali morat ćemo živjeti zajedno. Po meni ovo je vrhovna činjenica našeg života, našeg postojanja. To je važan i osobit krov nad propovjedaonicom jer vjerujem da će Meksiko shvatiti da mi ništa ne dobivamo time što živimo u kulturnoj, političkoj i ekonomskoj izolaciji nasuprot Sjedinjenih Država. Moramo pronaći mnogobrojne izvore podrške i identifikacije u svijetu, osobito u Europi, i Pacifičkom bazenu. Naša budućnost zacrtana je teritorijem na kojem živimo ali dobrim dijelom je određena i našim susjedstvom s najmoćnijom državom na svijetu. To je jedinstven slučaj u svijetu da imate visoko razvijenu vojnu i industrijsku silu koja živi u prvom susjedstvu sa zemljom u razvoju.
ŠINDOLIĆ: Volio bih vas još jednom upitati o kontrapunktu. Gombrowitz je u jednom eseju napisao: “Bilo koji umjetnik koji poštuje samog sebe mora biti, u svakom smislu te riječi, emigrant.” Kako biste vi opisali svoj doživljaj egzila spram ovog Gombrowitzevog?
FUENTES: Čujte, čitavog života sam putovao jer je moj otac bio diplomat, tako da sam oduvijek imao osjećaj raseljenosti. Mislim da mogu nadmašiti Gombrowitza, koji je dugo vremena živio u izgnanstvu u Argentini i Francuskoj i koji je zasigurno znao o čemu govori. Mislim da imam nešto čime to mogu nadmašiti, a to je citat srednjovjekovnog visokoobrazovanog putujućeg svećenika imenom Hugo de San Victor, a koji navodi Edward Said u svojim refleksijama o izgnanstvu. Hugo de San Victor nam objašnjava da je osoba koja se najbolje, najudobnije osjeća u vlastitoj domovini tek nježni početnik. Osoba koja se svugdje osjeća kod kuće tek je nešto interesantnija i kompleksnija, ali jedino se osoba koja osjeća da je u izgnanstvu bilo gdje i svuda, uključujući tu i vlastitu domovinu, može nazvati savršenim čovjekom. Upravo sada sam na drugom stupnju. Još uvijek nisam dostigao stanje savršenstva. Osjećam se kod kuće na mnogim mjestima. Osjećam se kod kuće u Sjedinjenim Državama, osjećam se kod kuće u Brazilu, Argentini, Venezueli, Francuskoj, Engleskoj, Španjolskoj. Manje udobno se osjećam u vlastitoj domovini zato što sam ondje napregnutiji. U Meksiku se ponajviše osjećam izgnanikom. Vjerojatno sam tada najsavršeniji. U osnovi sam na drugom stupnju; ja sam čovjek koji se osjeća neusiljeno i ležerno na mnogim mjestima, a to znači da još uvijek nisam postigao savršenstvo.
ŠINDOLIĆ: Nekoliko puta smo se vraćali na teme biografije i povijesti. Želim vam postaviti isto pitanje koje postavlja jedan od likova u Dalekim rođacima: “Kakva veza postoji, recite mi, između nečega što se doživljava i nečega što se opisuje?”
FUENTES: Za mene, život bez literature je nepojmljiv. Mislim da Don Quijote, u fizičkom smislu, nije nikada postojao, ali Don Quijote postoji puno više od bilo koga drugog tko je zbilja postojao 1605. Mnogo više. Nema onoga tko se može natjecati s Don Quijoteom ili Hamletom. Tako na kraju imamo stvarnost knjige koja postaje stvarnost svijeta i stvarnost povijesti. Sjajna mogućnost, ali ne samo književnosti već umjetnosti uopće jest ta što ona predstavlja jedinog svjedoka prošlosti, vječno potentni događaj koji se može samoprojicirati u budućnosti. To je stvarnost umjetnosti. Jedino umjetnost predstavlja potencijalnu stvarnost koja se projicira od zore ljudskog roda, ili od 1605. do današnjeg dana, i ništa što ćemo učiniti danas neće biti toliko dobrim svjedokom i dokazom u budućnosti osim možda umjetnosti koju danas stvaramo. Sve ostalo će biti mrtvo; jako brzo će ostarjeti.
ŠINDOLIĆ: Kako biste odgovorili na niz sljedećih pitanja: tko su oni koji žele, tko su oni koji sanjaju, oni koji govore, oni koji imaju moć, i čija lica mi uspijevamo vidjeti?
FUENTES: To je ključno pitanje Latinske Amerike. Monopol nad jezikom u Latinskoj Americi je od nevjerojatno velike važnosti. Činjenica da je Montezuma, aztečki vladar, imao za svoje zvanično ime Heutlatoani, što znači “On, vrhovni glas”, on koji ima monopol na govor, monopol na jezik, mnogo toga nam govori. Lik kakav je Pedro Páramo (glavni lik istoimenog romana Juana Rulfa) osobito je važan zato što on ima svojevrsni monopol u raspravi o usmenom izražavanju iz koje tek jedan lik uspijeva pobjeći, a to je Susana San Juan. Ne uspijeva je osvojiti zato što je ona obuzeta vlastitim deliričnim, ludim monologom, budući da je on taj koji odlučuje postoje li ljudi ili ne, ali samo ako uspiju zadovoljiti mjerila usmenog izražavanja, a koja on stalno određuje. Zbog toga se u Latinskoj Americi neprekidno postavlja to pitanje, zato je literatura toliko važna, zato su poezija i roman toliko važni u Latinskoj Americi. Do te mjere da u to ne sumnjaju čak ni Francuzi, niti Englezi ili Amerikanci. To otprilike znači: “Ja uzimam glas, ja uzimam jezik, ja uzimam san za sebe. Vi nemate monopol.” S obzirom na to da ovdje u Sjedinjenim Državama ili u Zapadnoj Europi vlada mišljenje da je jezik tako dobro razvijen i rasprostranjen, on za predstavnike tih jezika nije problem. A u Sjedinjenim Državama postoji i Prvi amandman i čitav niz zaštitnih mjera. Ali za čovjeka koji živi u venecuelanskoj Gvajani u romanu Rómula Gallegosa, ili u ravnicama oko Jaliscoa u romanu Juana Rulfa, moći sanjati i moći govoriti je izvanredna potvrda ljudskosti. Stoga pjesnik, romanopisac koji ljudima daje tu mogućnost, postaje središte stvarnosti našeg društva.
ŠINDOLIĆ: Možete li se onda složiti s mojom tvrdnjom da se između Zapadne Europe i Sjedinjenih Država s jedne strane i Latinske Amerike s druge strane, velika razlika očituje u ulozi mašte?
FUENTES: Da, mislim da za Amerikance i zapadne Europljane ovi problemi o kojima govorimo nisu više stvari koje treba osvajati nego uglavnom stvari koje treba očuvati. A ponekad čak ni to. Zapadnjaci ponekad vrlo lako gube spoznaju o pravim vrijednostima koje posjeduju i puste ih da propadnu. Da nije tako bilo bi jako teško razumjeti određene postupke u politici Sjedinjenih Država. Kako inače objasniti američki ekonomsko-politički ekstremizam ili nezainteresiranost za pravdu. Stoga se u Latinskoj Americi ne radi o tome da se sačuvaju vrijednosti već da se te vrijednosti po prvi put osvoje. To je sasvim različita stvar.
ŠINDOLIĆ: Dosta smo razgovarali o utopiji i volio bih da se malo više osvrnemo na heterotopiju. Foucault nam kao ekstremne primjere navodi bordele i kolonije, i kaže da je brod koji putuje amo-tamo heterotopija par excellence zato što predstavlja sjajan izvor mašte. Prema Foucaultu, u civilizacijama bez čamaca snovi lako presahnu, a policija zauzima mjesto pirata. Možete li nam malo opširnije objasniti na što ste mislili pod svojim brodom luđaka?
FUENTES: Dodirujemo se suštinskog problema u sadašnjem obliku kulture u Latinskoj Americi i onoga što možemo očekivati u budućnosti. Mislim da ubrzano ulazimo u svijet koji je Max Weber najbolje definirao kao višefazni sustav vrijednosti. Ideja o jednom organskom, jedinstvenom svijetu savršenog identiteta – na primjer, savršenog nacionalnog identiteta – nemoguća je. Morati ćemo se priviknuti na borbe i napore u svijetu u kojem svakako trebamo sačuvati svoj nacionalni identitet ali isključivo u nadmetanju s ostalim svijetom. U protivnom, izostat ćemo iz sadašnjih kontakata i veza, tehnoloških i znanstvenih otkrića, kao i ekonomskog suparništva; izostat ćemo i zaostati u milijun stvari. Izostat ćemo iz suparništva jezikâ o čemu je Bahtin govorio. Najednom smo suočeni s činjenicom da kad već ulazimo u dvadeset i prvo stoljeće, trebamo ući s vlastitom osobnošću identiteta koji smo razvijali i do kojeg smo sada stigli.
I tu smo, evo nas, ulazimo u ovaj svijet trećeg milenija s našim identitetom kao Meksikanci, kao Argentinci, kao Peruanci, kao Latinoamerikanci da bi se suočili s ovim ili ćemo se zatvoriti u nas same i iščeznuti. Najiskrenije rečeno, radije bih bio jedan Grk neko Aztek. Radije bih sudjelovao u događanju svijeta, osjećao promjenu svijeta, borio se s ostalima, borio se s onim što me jednako poriče, potiskuje i tlači, nego se zatvorio u samog sebe i bio zapanjen sve do smrti i umro od apsolutne zadivljenosti kao što su Azteci. Stoga sam voljan prihvatiti izazov i rizik svijeta i onoliki broj brodova s luđacima koje nam svijet šalje, sve dok je broj brodova s luđacima koje mi možemo poslati u svijet ravnopravan. . .
ŠINDOLIĆ: Putujući amo-tamo?
FUENTES: Da, osjećam da sam na tom brodu. Ne znam, možda sam samo onaj što radi u ložionici u potpalublju. Ne ni član Zastupničkog doma, ni kartograf, ni Thomas More, ni Erazmo. Možda tek mali od kužine ili pobirač suđa u restoranu, to bi bila moja uloga.
ŠINDOLIĆ: Danas vas uz Gabriela Garciju Marqueza smatraju najznačajnijim živućim latinoameričkim piscem. Kako vi gledate na razvoj što ga je južnoamerička književnost doživjela u posljednjih pedesetak godina? Činjenica je da su romani latinoameričkih pisaca već godinama na ljestvicama najprodavanijih i najčitanijih knjiga diljem svijeta, pa ipak se, unatoč tom trajnom stanju, još uvijek govori o boomu hispanoameričke književnosti...
FUENTES: Ne sviđa mi se kad se o latinoameričkom romanu razgovara kao o nepoznatoj egzotičnoj prašumi, jer to je posve pogrešno. Prije svega, najveći dio južnoameričke književnosti napisan je na španjolskom, koji je europski jezik, a osim toga svoje korijene ima u europskom romanu. To što je latinoamerički roman duboko zaronio u mnoge drevne mitove domorodaca jednako kao što ima mnoge veze s afričkim svijetom koji je presađen u Južnu Ameriku i s tzv. miješanim kulturama, sve to je izvorom njegove svojevrsne snage, značajki i osobitosti, ali to ne izdvaja jednog pisca, roman ili čak književnost.
Čini mi se da se roman u svojoj relativno kratkoj povijesti, u usporedbi s poezijom, danas preobrazio u Welt Literatur, u jedan univerzalni književni žanr. Prije jedva pedesetak godina malo tko je mogao zamisliti da će se pisati romani, i to dobri romani, u Trinidadu, Egiptu, Nigeriji, Pakistanu, Alžiru... Unutar ove goleme prostorne raznolikosti postoji i još veća razlika u osobnim sklonostima i izražavanjima. S vremenom biva sve teže svrstati pisce pod sveobuhvatni naziv “južnoamerički roman”, a još je nepoželjnije upotrebljavati definicije tipa “magični realizam”.
ŠINDOLIĆ: Pa ipak, u svjetskoj se književnoj kritici udomaćilo mišljenje da ste vi “najbarokniji južnoamerički pisac”, dok se za Gabrijela Garciju Marqueza upotrebljava naziv najsjajnijeg živućeg pisca “magičnog realizma”. Kako komentirate ta, i od kritike i čitatelja, općeprihvaćena svojstva?
FUENTES: Naziv “magični realizam” pripada u potpunosti jednom jedinom piscu, to je privatno vlasništvo G. G. Marqueza, premda ni on ne voli da ga tako jednostavno definiraju. Zapravo, romanom O ljubavi i drugim nečistim stvarima (De amor y otros demonios) Marquez je posve okrenuo leđa magičnom realizmu. Čini mi se mnogo prikladnijim da umjesto takvih, prilično jednostavnih i površnih književnih etiketa upotrebljavamo izraz: književna obitelj. Tako bismo mogli ustvrditi kako pisci kao što su G. G. Marquez, koji je Kolumbijac, Juan Goytisolo, koji je Španjolac, Salman Rushdie, koji je Pakistanac, i Jorge Luis Borges, koji je Argentinac, pripadaju istoj književnoj obitelji koja izravno potječe iz arapske literature, iz Tisuću i jedne noći. Zajednička majka ovih pisaca je Šeherezada.
Moje barokno izražavanje jest, prije svega, dragovoljni izbor stila, koji upotrebljavam u strogo zadanim prilikama. Možda stoga što ja na barok gledam, i tumačim ga, iz posve drugog kuta. Barok se rodio iz očajničkog straha od praznine: u Europi, od praznine između ideala renesanse i jezive stvarnosti katoličkih, tj. vjerskih ratova; u Latinskoj Americi, od praznine između utopije i stvarnosti kolonijalnog izrabljivanja. Taj očajnički strah od praznine i dalje jednako postoji, jer baš svugdje, širom svijeta, golem je razmak između stvarnosti i ideala.
Kada gledam grafite po četvrtima Los Angelesa čini mi se da je barok u akciji. Jedan čisti dio mora se ispuniti gnjevom, emocijama, ljepotom, gađenjem, nije važno čime, samo da ta praznina prestane postojati.
ŠINDOLIĆ: Svoje najpoznatije romane objavili ste na materinjem španjolskom jeziku, ali posljednjih desetak godina sve veći dio svojih tekstova pišete i objavljujete izravno na engleskom. Vaša zbirka eseja Zakopano ogledalo (The Buried Mirror) prvo je objavljena na engleskom, a tek potom na španjolskom. Glavni esej u toj knjizi govori o “jednoj refleksiji o Španjolskoj i Novom svijetu, i pet stoljeća zajedničke povijesti koji su biografija moje kulture”. Također mi se čini da ste svojim romanom La Campaña (Pohod) jednostavno prekinuli vezu s južnoameričkim romanom i vratili se povijesnom romanu devetnaestog stoljeća?
FUENTES: Istina je. Među najčitanijim knjigama u mojoj mladosti posebno mjesto zauzimaju Mjesečari Hermanna Brocha: jedinstvena knjiga i jedinstvena priča koja se, razvijajući se u rasponu od trideset godina, dijeli u tri dijela koja uopćeno možemo nazvati: romantizam, anarhija i realizam, i od kojih je svaki napisan drukčijim stilom. Ja pokušavam postići nešto slično novom trilogijom na kojoj upravo radim. La Campaña prvi je od tri romana ciklusa u kojem pripovijedam o povijesnom stoljeću Latinske Amerike, od ratova za nezavisnost do buđenja meksičke revolucije. Svaki od ta tri romana pisan je stilom koji pripada pojedinom povijesnom razdoblju o kojem se u dotičnom romanu govori. Inače, kakva je svrha stila? Ja ne volim nametati određeni stil u svojim romanima. Više volim da sâm roman nametne i stvori svoj stil, rodivši se iz teme, epohe i vlastitog književnog ozračja.
ŠINDOLIĆ: Zanima me je li kod vas, kao nekadašnjeg diplomata, i tzv. diplomatski jezik ostavio traga u literarnom izričaju? I obratno – koliko vam je književno iskustvo pomagalo u čitanju političkih zbivanja?
FUENTES: U diplomaciji sam naučio da je diplomatski način izražavanja svojevrsna “simbolična sinteza”. Jedan od najsnažnijih i najdojmljivijih pokušaja u simboličkoj sintezi jest upravo Marquezov roman Jesen patrijarha. Njegov simbolizam ide mnogo dalje od likova i zapleta same knjige, jer posljednjih godina zbilja živimo svojevrsnu jesen patrijarha... Samo se prisjetite izopačenih patrijarha širom svijeta u posljednjih dvadesetak godina: od Pinocheta i Ferdinanda Marcosa preko Ronalda Reagana i Homeinija do Slobodana Miloševića...
S velikim zanimanjem pratio sam zbivanja oko Miloševića. Posljednji dani Ferdinanda Marcosa u rezidencijalnoj palači u Manili, kao i Marquezov opis patrijarha, tako upadljivo nalikuju nasmiješenom diktatoru Miloševiću na državnoj TV, s njegovom nasmiješenom suprugom uz njega, s njihovo dvoje djece uz njih, dok kamera snima diktatora kako maše i otpozdravlja narodu te objavljuje kako on osobno i snage obrane i reda i zakona ne samo što imaju situaciju pod kontrolom nego su i pobjednici, sve je u najboljem redu, samo vi mirno spavajte, čeka nas obnova i svijetla budućnost... Poput vica koji već godinama kruži: “Možda su se neprijatelji i izdajnici uvukli u naše redove, ali naši položaji i dalje su pod punom kontrolom.”
ŠINDOLIĆ: Kako komentirate događaje oko raspada Jugoslavije i kasnijeg rata na Kosovu – spram postojećeg svjetskog poretka u kojem, s jedne strane imamo neprekidne prijetnje vrhovnog svjetskog policajca utjelovljenog u Sjedinjenim Državama kojima podršku pruža NATO i prilično apatična Europa, i, s druge strane, mlakog otpora koji pružaju Rusija, Kina i “nesvrstani”?
FUENTES: Bit koju mnogi na Zapadu, ali ni na Istoku, nisu shvatili jest činjenica da rušenje Berlinskog zida ne samo da nije riješilo probleme nego je jasno pokazalo koliko mnogo ih postoji, kako na Istoku tako i na Zapadu. Ti problemi sigurno se ne mogu riješiti manihejskim stavovima. Primjer bivše Jugoslavije ili, ako hoćete, sadašnjih sukoba Istoka i Zapada oko Kosova jasno nam ukazuju na to da ni neokapitalizam, ni marksizam, ni svjetsko tržište, ni NATO, nemaju odgovore na temeljne probleme civilnog društva kako ga je zvao Gramsci.
Pedeset godina hladni rat bio je svojevrsni izgovor kojim su se služile Sjedinjene Države i o njima ovisne vlade južnoameričkih država, kako bi u tim istim državama podupirali mišljenje da onaj tko traži socijalnu reformu, onaj tko zahtijeva pravo na štrajk, tko organizira opozicijsku stranku, jest neprijatelj države, jest komunist koji radi u korist Moskve uz podršku Havane. I u ime nacionalne sigurnosti i ugroženih strateških interesa odmah su slali vojsku.
Danas samo politički brodolomci koji nisu izvukli pouku i iz toga shvatili po kojim pravilima pušu politički vjetrovi, ili koji to jednostavno neće priznati, mogu reći da je do raspada bivše Jugoslavije došlo zbog unutrašnjih sukoba njezinih republika.
ŠINDOLIĆ: Da, ali ti unutrašnji sukobi bivših jugoslavenskih republika završili su morem krvi, i svojevrsnim političko-religioznim diktaturama. Može li se iz ovih tragičnih ishoda izvući kakva, makar i zakašnjela pouka?
FUENTES: Očito je da rješenje ne može biti jedna nametnuta ideja, jer ona kad-tad postaje temeljem totalitarizma. Vjerujem u Adornove riječi da snaga leži u razlikama, u multinacionalnim suživotima, u centrifugalnoj, a ne u centripetalnoj sili. Također vjerujem da smo sve bliži jednom svijetu koji je Max Weber nazvao kulturnim policentrizmom: ali sa zebnjom se pitam tko će biti sposoban da na svjetskoj internacionalnoj razini poveže sve kulture, a da ne završe nacionalizmima, vjerskim nadmetanjima, mržnjama i masakrima. Ulazimo u treći milenij u situaciji apsolutnog bankrota ideja. Koji će to Novi svjetski poredak biti u stanju jamčiti jedinstvo u obilju raznolikosti, što je najstariji ideal klasične mediteranske kulture.
ŠINDOLIĆ: Kakvim vi vidite i doživljavate Mediteran, tu kolijevku starih civilizacija, ili, kako je to Salvador Dali često govorio – najljepše djelo koje je stvorio Bog?
FUENTES: Kao dječak često sam sjedio na plaži u Vera Cruzu i zamišljao kako valovi što zapljuskuju obale istočnog Meksika stižu sa Sicilije, iz Grčke, iz Andaluzije, s Jadrana. Najčešće razmišljamo jednostrano kad kažemo da je Europa osvojila i pokorila Srednju i Južnu Ameriku, i kako je to prouzročilo jezive događaje na našem kontinentu. Istina je, ali često zaboravljamo kako je iza porobljavanja i porobljivača postojala jedna golema kultura koja se izmiješala s lokalnim kulturama domorodaca i kako je to najčešće bila kultura jedne zemlje kao što je Španjolska koja je, kao rijetko koja druga zemlja, bila tisuću godina otvorena za utjecaje različitih kultura: arapske, latinske, grčke, hebrejske. Preko Španjolske sve kulture Mediterana stigle su u Latinsku Ameriku.
ŠINDOLIĆ: Kad već sjedimo usred stare Venecije i razgovaramo o Mediteranu i njegovim raznolikim utjecajima, dio radnje vašeg monumentalnog romana Terra Nostra događa se i u Splitu, a tu su i likovi Jednookog Maga i Ciganke iz Splita. Jeste li ikada bili u Splitu, jeste li ikada prošli tim, kako u romanu kažete: “ulicama koje su bile hodnici” ili je to samo “faktografska veza” u mnoštvu povijesnih činjenica kojima obiluje vaš roman?
FUENTES: Na žalost, razočarat ću vas, u Splitu nisam nikada bio. Čitatelj voli da mu se u knjizi sve kaže, objasni. Veliki broj povijesnih detalja koje sam razradio u svom romanu, pronalazio sam po historijskim arhivima diljem svijeta. Kao što znate, jedan od najbogatijih nalazi se upravo u Veneciji i ondje sam našao obilje podataka o Dalmaciji, pa i o Splitu.
ŠINDOLIĆ: Tijekom 1994. godine, kada je došlo do otvorene pobune Indiosa u Chiapasu, u vašoj domovini Meksiku, a poslije čak i do oružanih sukoba s predstavnicima vlasti, vi ste se javno i otvoreno stavili u obranu i podršku Indiosa, praunuka drevnih Maja.
FUENTES: Dobro je poznato da je Chiapas bio kolonijalni rezervat, jedan dio Meksika koji je, ne zaostao, već potpuno stao u razvoju nakon što su ga Španjolci porobili. Svi su znali da će prije ili kasnije doći do pobune. Prirodno je i pravedno što su se Indiosi i campesinosi iz Chiapasa pobunili zahtijevajući poštivanje najobičnijih ljudskih prava, poručujući vladi: i mi imamo jednu kulturu, mi koji živimo u drukčijem vremenu od vašeg, i mi imamo vrijednosti koje jednog dana mogu značiti nešto i vama koji nemate osjećaj za smrt, ne znate se brinuti za prirodu, zaboravili ste važnost rituala i, povrh svega, niste sposobni vladati.
Upravo taj zlostavljani narod kojeg su pet punih stoljeća izrabljivali, shvatio je da ako i kod njih stigne, tj. bude dekretom uvedeno moderno doba, kao što su namjeravali političari i kapitalisti iz Mexico Cityja, da će im se dogoditi nešto još mnogo gore od pukog robovanja i izrabljivanja: totalna marginalizacija. Shvatili su da će i oni, Indiosi i campesinosi iz Chiapasa doživjeti istu sudbinu milijuna nezaposlenih Europljana i Amerikanaca, izopćenih u ime progresa i produktivnosti.
i s engleskoga preveo Vojo Šindolić.