Toliko sam već dugo vremena bio proveo pred zrcalom u predsoblju da si više nisam bio stran. Samo sam se još htio uvjeriti kako mi maskirne boje pulovera i potkape, uistinu, dobro pristaju. Pomalo mi je, doduše, smetao osvetoljubiv izraz vlastita lica, ali nije ga bilo moguće promijeniti niti ublažiti. Bilo kako bilo, sve se odvijalo po zamišljenom planu i bio sam pripremljen za akciju.

Jedino što me, zapravo, tištalo jest mrvičast, no neugodan osjećaj: kako mi govno nailazi i prodire crijevima, a nemam sposobnosti kojom bih ga ovladao. Draškalo me već među guzovima te mi dodirivalo gaće svojim osamostaljenim špičastim vrhom.

– Uzmi pištolj! – rekao mi je Nenad i tog trenutka došao u odraz zrcala, odnoseći moju malodušnost.

Ogrebotina od posjekline na njegovu obrazu već mu se bila pretvarala u krastu.

– Rekao sam ti da će brzo zacijeliti… – dok sam govorio vidio sam kako prihvaćam pištolj iz njegove ruke, stavljam ga za pojas i prekrivam puloverom.

– Znam, ali bilo je puno krvi i rana je bila duboka! – rekao je Nenad, čisteći krpicom svoju kratku strojnicu uokolo zatvarača i hukćući joj u dršku.

Tom je sjajnom strojnicom kratke cijevi, nabavljenom u Italiji, budio moju zavist. Željno sam je i ja htio imati, a ne da se uokolo prešetavam s ovim bezveznim pištoljem sa samo šest metaka, kupljenim u Austriji.

Nisam se smio prepustiti jalu, stoga sam nas nastavio gledati. Baš smo dobro izgledali, onako nedvojbeni.

– Osvetit ćemo se Darku za tvoju ranu! – rekao sam te kroz dah na zrcalu obukao crnu kožnu jaknu, podižući ovratnik da bih vidio kako mi stoji nadmen izgled.

– Spreman!!! – rekao je Nenad, zagledan u ožiljak, približavajući mu se u zrcalu, dajući tako do znanja da mu je odluka puna iskrene mržnje kojom je još čvršće stegnuo svoju prekrasnu strojnicu.

Dan je bio vikendaški i kao pri uzbunama: tih i prazan. Iz zgrade, izlazili smo šutke i vrlo oprezno da nas slučajno ne opaze. Duž zida, do ugla prema parku, trudio sam se hodati što nečujnije, gotovo na vrhovima tenisica, premda mi je to bilo poprilično mučno jer je govno na pola izašlo, ali nisam htio sve upropastiti zbog takve stvari.

Iza ugla, za kojim smo načas provirili, pod krošnjom breze bili su Darko i njegova Rina. Darko je ležao opušteno, s rukama pod glavom, žmirećki, na travi, dok mu je Rina, sjedeći vretenasto savijenih nogu do njega, ubrane tratinčice slagala u vjenčiće te mu ih stavljala na trbuh.

– Ne očekuje nas – šapnuo sam i izvadio pištolj.

Nenadovo lice samo se zloguko nacerilo. Ja sam se navirio još jedanput. Bio je to naivno idiličan prizor Darka i Rine u kojem, uopće, ne slute što će im se zbiti. Prava groteska. Jedva smo se suzdržavali da se ne nasmijemo.

– Hajde – trknuo me Nenad – pucaj…

Drek mi je, osjetih, s tri četvrtine svoje veličine bio u gaćama i uzalud sam se upinjao, pokušavajući ga vratiti natrag u sebe. Sjetio sam se, na trenutak, sebe pred zrcalom: one nemoći ovladavanja izražajem na licu u kojoj ne mogu imati udjela te defetizma koji tišti pojavama nedostupnim i neovisnim o mojoj volji.

Javila se nesigurnost, bojazan u samog sebe. Moje je govno izlazilo samoinicijativno.

Kako to da postoji nešto što ne mogu upokoriti?

Stao sam na mjestu, stisnuo noge, čvrsto se držao za pištolj i bespomoćno gledao u Nenada.

– Ma pucaj! Nisi se valjda usrao od straha? – ponovno me gurnuo Nenad, ali sada grublje, nasilnički.

Bilo bi mu uistinu krajnje glupo reći: “Da, usrao sam se!” Kao prvo: Nenad, ostrašćen osvetom i stoga, razumljivo, netolerantan, to ne bi shvatio onako kako ja to doživljavam. A kao drugo: ja to i ne bih mogao izreći pred njim, jer bih time samo svoj ugled, ubuduće, doveo u pitanje.

Tog trenutka počele su se u meni gomilati one još nepotpuno razlučene nijanse izliteralizirane svijesti koje se toliko prepliću i povlače mislima da čvore moju potrebu za jasnoćom želja, a da istovremeno te iste želje ne dopuštaju da se sama potreba shvati onako kako je želim prikazati. Pa tada, poput ostalih, kompliciram jer sam sputan i zauzet povlačenjem u vlastito nezadovoljstvo.

A i govno mi se podosta odvuklo.

Po raspetim gaćama, osjećao sam mu tek još petinu kojim se držalo u guzici, i to samo simbolično. Tek slabašnom snagom moje sve nemoćnije želje.

Povlačeći nogu za nogom, polagano zbog plahe nesigurnosti, započeh se vraćati prema ulazu, pazeći da ne napravim kakav odveć nagao korak i ubrzam drekasti pad budući da sam još vjerovao kako nije sve izgubljeno; kako još mogu stići do zahoda te ga ispustiti na za ovakve prilike i predviđeno mjesto.

– Što ti je budalo?! – bjesnio je Nenad jedva obuzdavajući glas; ljutio se čak i zato što mora govoriti tiho, pa nastavio: – Kukavico nepodojena…!

Rekao je istinu, ali nije me se uopće dojmilo što me ponižava, ni što će se dogoditi s Darkom, ni kako će to Rina sve primiti (iako sam bio ljubomoran na Darka zbog nje). Nije me bilo briga ni kako će svi ostali reagirati, a ni to što bučno otvaram vrata haustora na ulasku u zgradu, lupivši ih, nekontrolirano i bučno, sve do zida.

Ništa me se nije ticalo.

Važno mi je bilo samo da gov…

No ipak je ispalo te zaklizilo niz nogavicu duž moje noge.

Po prvi put u životu, u isti mah, osjetio sam gađenje i milinu koje se pretvorilo u toplinu na bedru, a ona je izazivala, gotovo, nježnu predanost. Ali još ne poznajući dovoljno sebe u umijeću opuštanja, stadoh luđački zvoniti na zvono pored vrata, propinjući se na nožne prste da bih ga imao na stalnom dohvatu.

Vrata se otvaraju.

– Mama, pokakao sam se… – govorim postiđeno, svjestan nevaljalosti, ali ne nazirući njenu pravu dubinu.

– Pa što onda? – pita me majka uobičajenom ravnodušnosti spram stvari o kojima se ne razmišlja.

– Ali u gaće… – govorim skrušeno, shvaćajući grešku narušavanja ustaljenosti.

– Derište!!! – naletom nagona viče majka odrješito, hitro me grabi za ruku i vuče u kupaonicu.

Izvana, iza prozora kupaonice, vrtloženi daljinom i prigušeni zidom, odbijaju se, ritmičnim ubodima po zraku: štektaji plastičnih metaka te divne strojnice iz Italije (koja se sada već i kod nas može nabaviti bez većih problema); potom Rinini panični vriskovi umiješani u Nenadov poklič i uvrijeđeni Darkov povik:

– Huljo jedna! Napadaš s leđa!!!

Osjećam, istovremeno težinu vlastitog očaja što nisam tamo, u otvorenom i slobodarskom prostoru, među njima; već ovdje čučim u uskoj kadi ispod uperenog mlaza tuša iz mamine ruke i njena lica obilatog prijekorom. Ali ćutim i lakoću, nikome dostatno smisleno izrecivu, što je govno, podosta veliko, a i krajnje povezano, naposljetku izašlo iz mene.