1. Uokolo moje glave, nalik na gust vijenac, hrpa uperenih mikrofona s raznim natpisima:
TV? Radio 1001 Pitanje TVirus TV?!
Radio Radijacija SporTv njak_njak.hr PROradio
BleBleBeTV Radio Adio BeZTeVeZe KreKreveTV
www.tv-e TV??? GrRTV G(R)ad-IO
Mikrofoni: Oprosti Igore što te rasanjujemo, no htjeli bismo da nam nađeš naziv za sreću?
2. Pokrivam uši, no ustajem i prolazim kroz mikrofone kao razrasle šikare i korove.
JA: Zar ne razumijete da sam zauzet razvrstavanjem kiša, nabrajanjem vjetrova, remiksom mirisa snijega, vježbanjem sjena, izmišljanjem formule za nestanak poslijepodneva, pravljenjem blizinskog upravljača, skupljanjem zvukova te tečajem srsa koji će…
Mikrofoni: Ne razumijemo! Bavimo se intervjuima i anketama! Dakle, nazovi sreću!!!
3. Razgrćem ih, berem i kidam te vučem za sobom dok prolazim i probijam se kroz šumu mikrofona do kupaonice.
JA: Dobro. Želio bih kada odrastem imati divnu djevojku koja se zove Zlatka! Ali kako takvih ima, ako ne baš puno, onda ipak poprilično, prozvao bih je vrlo neobičnim imenom: “Anokiskela”! Nijedna djevojka na svijetu se tako ne zove i zato bi moja uistinu bila posebna. Bili bismo nerazdvojni. Silna bi bila naša ljubav. Vjenčali bismo se, imali djecu i prekrasnu kuću. Znate već?! Bilo bi nam lijepo, ama baš sve bismo dijelili među sobom. Osim toga, voljeli bismo iste kolače i ista godišnja doba. Sanjali bismo iste snove. Imali bismo različite mobitele. Ponekad, jasno – to tako mora biti – bismo se i posvađali zbog najobičnijih sitnica. Na primjer: Zašto nisi odveo psa u šetnju? Zar ne vidiš da je nemiran? ili Zašto je juha neslana? Zar ne osjećaš da je bljutava? pa Ne kaže se oba dva, već samo: oba! te Tvoj je red da sutra djecu odvedeš u vrtić, a ne moj! Uostalom, ja ne stignem. Imam puno posla! Moram izvesti psa i zasoliti juhu! Ali ne bismo si zamjerke uzimali za zlo! Sve u svemu, kada bismo sve usporedili, u našem bi životu bilo više radosti negoli ružnih trenutaka.
Ipak, nesretan sam. Ništa se od moje želje ne ostvaruje.
4. Hrpa praznih žica ovijenih uokolo produžnih kabela, utikača i utičnica dok se umivam.
Mikrofoni: Ali Igore, baš si nepromišljen! Ne tuguj! Pa možeš imati bilo koju djevojku te je isto tako neobično nazvati Anokiskela. I biti isto tako sretan!
5. Mikrofone pletem u buket kao kroz mlaz vode koji držim u ruci i nudim ga uperenog:
JA: Da, to je istina, ali izgleda kako vam je promakla prava bit. Jednostavno, to onda ne bi bila upravo ta Zlatka koju želim! Razumijete?! Odgovorite, molim vas lijepo, samo s “Da” ili “Ne”! Nema čak ni “Ne znam”. I ovo je za vas previše!
6. Stavljam si ručnik na lice, ne samo da ih više ne vidim, ne samo da nestanu napadni prizori, ne samo da se obrišem, a ne pokapam pod, već i da se vratim na trenutak u san. Buđenja pred kontrolni ponekad su mi jednako grozna kao i snovi poslije njih.