Zaježila me ili zaječila, ne znam pouzdano, u svakom slučaju, raznačila me, lektorova priča.

Upoznao sam ga maloprije kad sam išao baciti bunt istrošenih kemijskih penkala u kontejner za plastiku.

U kontejner se bio skrio i tu živi, prosipao mi je kroz rupu za plastični otpad te rekao da se zove 0 Komentarić. Skrovito i bez previše šuškanja, da ga ne pronađu riječi, kmečao mi je, odlučio se za kontejner. Najprije je boravio u onom za staklo, ali nije mu se dopalo, kukao mi je. Em je odviše bučan, uostalom ima osjećaj, deklamirao mi je, kako pri padu svake boce i staklenke pored njegove glave stalno se rasprskavaju glasovi kao da u njima čuje krhotine dijakritika, a to mu je potpuno nepodnošljivo. Kao da je dno svakog vrha, usporedio mi je, kao kakav Apsolutak. Onda se skrasio u papir, ali, negodovao mi je, ne samo da je taj preplošan i zvuk njegova trganja mu para uši, već ga podsjeća na suton jednog civilizacijskog razdoblja u kojem je isti bio i za pisanje i za brisanje stražnjica, a ta mu je, oholio mi se, prispodoba nakaradna. Potom se bio preselio u biootpad, ali tamo, požalio se, odviše smrdi trulež, toliko cjelovito da i nema usporedbu. U miješani komunalni kontejner, definirao mi se, nije htio ni zaviriti, osim što mu je gadljiv sam po sebi, još mu je odvratnija njegova etimologija. Naposljetku se smirio u plastičnom otpadu. Plastika je otrovna i banalna, ali meka i teško uništiva što ipak bodri na neki opsesivno kompulzivan, kraticom OK, način. Sklonio se tako proganjan pojmovima u kontejner PLASTIKA/METAL jer mu je i žanr glazbe dobro došao umičući od riječi, nije imao kud. Gonile su ga odasvud. Bježao je od njih, a i štošta im je, ispovijedao mi se, učinio u prošlosti. Skoro svakoj bi skidao moguće uroke, markirao ih ako su mu bile pogrešne, onda bi ih sustavno, jednu po jednu ispravljao, nekima bi vadio slova na živo u stisci roka. Ispravljao bi njihovu pogrešnost, smicao one posebne, drukčije, nepoznate, pa i nove, ali nepriznate. Činio je to s predanom ljubavlju da budu dostupne i razumljive svakom.

Mislio je, mantrao mi je, da radi za opće dobro i intiman gušt!

Užasnulo me!

Toliko da sam imperativnu 0 osjećao izvanmisaono; dronirao me oglasno.

Volio je svoj posao, ma koliko težak bio, hvalio mi se, radio je za nekoliko novina potom portala. Stalno su mu pristizali pojmovi, novi i novi ma koliko svi izgledali isto, znao je da su stupičavi, klopkasti, čista zamka, natkolegizirao mi je bogatstvom izraza za jednu te istu uhićenost. Smjesta bi neke intuitivno podvukao, neke bi potpuno zaokružio i naznačio za preobrazbu, a neke, kao nehajno, jednostavno prebrisao, bacio kao da nisu ni postojali. Najviše je volio strane pojmove, o, kako su mu oni pasali, nostalgirao mi je. Njih bi posebice tretirao. Stvarali su, krotio mi se, erotski naboj. Prilazio bi im naizgled spokojno, s mirom kontrolirane strasti koji ga je uzbuđivao da bi ugodno poludio te se bacio i nagonski se predao izbacivanju, čeprkajući im najprije nastavke, a onda potpuno, zdušno, vadeći im osnovu, samo da njihovu prvobitnu nepoznatost dovede do podrazumijevajućeg prepoznavanja. Guštao je sakatiti sinonime. Osobna imena i gradove nije dirao. Ostavljao ih je na miru. No, njih najviše nije podnosio. Upravo toliko da je, osjećajem sreće, uživao u neuljudbi. S bezuvjetnim osjećajem ljubavi ih je mrzio. Baš taj ga je i nadahnjivao da se mrcvarenju ostalih preda s najvećom pasijom. U danima jakog, ali umornog očišta prepustio bi stvari korektorima. Oni su bili neutralni, ali skloni napredovanju i dokazivanju, revnosno su odrađivali posao, pretendirajući na napredovanje u karijerama. Brzo bi se, nakon kakvog opuštajućeg seksa ili pijanke, oholio mi se, vraćao oran na posao. S radošću djeteta i snagom neizgubljenog radnog mjesta prionuo bi, neumorno i nedvojbeno, kao da mu je prvi put. Razdvajao bi, busao mi se, negacije od glagola kao od šale. Znao bi koji put iz totalnoga kaprica izbaciti zarez samo zato što to može.

U biti, činio je sve da bi pojednostavio i približio drugima pojmove u jezgrovitoj jasnoći.

Zglajzao je, na najglupljoj riječi. Tu mu se probudila savjest kad mu se učinilo da bi se pička mogla umekšati, da ne bude toliko uvredljiva te pisati s pićka ma koliko se crvenila na zaslonu. Ona je manje gruba, poopćavao mi se, i pravednija iako nije zabilježena kao takva, ali mora se od nje početi da bismo uopće nešto postigli na razini standardizacije našeg razumijevanja.

Nije htio pristati, afazirao mi je, na zvjezdicu između pi i ka.

To ne samo, zdušno mi se objašnjavao, da nije slovo, iako u tehno-tastaturizmu koga uopće boli za njih, daj znak!, već je stilski nakaradno, a ujedno i budi loše političke konotacije, čak i nalikuje na neplaćenu reklamu kakvog estetskog kirurga koji će od zvjezdice napraviti lijepu obličastu zagradicu, što je, treba priznati, uvredljivo za žene, a i poslovno neprihvatljivo.

Neugodnije, zunzao mi je, nego pod jezikom zaboden apostrof za prozapovjedni uzvik MRŠ!, jer svi znaju, kontemplirao mi je da je to samo najobičnija pokrata za Miruj, Ratuj, Šuti!

Po portalima su ga anatemizirali, prgavio mi se. Inzistirao je da se stvar temeljito iskomunicira, ali već je upotrebljavao strane pojmove i na njih lijepio domaće. Brkao se, pravdao mi se. Počeli su potmulo ulaziti u njegovu dušu metafizikalca, istom zaraznom lakoćom kao što su i razgodci počeli izlaziti iz digitalnog priopćavanja. Vabio je i za prevođenjem samog termina u provođenje, što bi samom subjektu objektiviziralo razonodu do u tančine obostranosti, ali ni to nije pomagalo. Već je bilo prekasno za bilo kakvu raspru o postojanim značenjima. Izbacili su ga, kmečao mi je, na ulicu. Htjeli su sporazumno napraviti raskid kao da se radi o uvođenju umjetne inteligencije, AI ili UI, kako tko već to razlikuje, to su ionako tek samoglasnički vapaji, proseravao mi se, i nije pristao. Predložio je čak i c umjesto č, no onda su mu rekli da to nije imenica već regionalizam glagola. Dobio je, viknuo mi je bluesasto, otkaz iz, zapravo, nemoralnih, a javnih razloga.

Ostao je bez posla, hvalio mi se, ali sam je našao put do dvojezičnih kontejnera. Plastika kosa crta plastic, ma koga boli um, kvocao mi je, za arbitrarnost. I čiji jezik komunalni pleonazam plete.

Nikome gnoze nisu iste doze, zareklamirao mi je.

Osjetio se, njurgao mi je, odbačenim i izigranim od kolektiva, a za koji je i omogućavao sporazumijevanje, prognan kao i riječ, kao višak, kao pogreška, kao krivac, a opet odveć bremenit smislom – kao pojebinac!

Pojmio je, ohohao mi je, malo tiskano db:

dostatno je da se samo

jedno malo slovo i to

samo jednom pogledu

u zrcalo pa se potpuno

izokrene a vanjska slika

ostane lijepo simetrična

Shvatio je, kuracionalizirao mi je, da će mu na grobu ionako više za druge isticati se broj, a manje ime. Čovjek se jednostavno determinizirao. Smetao mu je i taj tvrdi početak, č, općepriznatog pojma čovjek. Kao stalno, pošalio mi se, nametnuto sedlo postavljeno nad glavom da ga neprestano, sve i sva, ma tko god hoće, jaše. Dao si je binarno kodno ime 0 i otišao u transparentnu ilegalu. Ali ne kao što nasljedstvom tla razlikovni ilegalci koji kao šetaju ulicom ili žure na posao, ali nose vlastite vrećice i potajno ih bace u običan ulični koš za otpatke, ne trudeći se posvetiti razvrstavanju, samo, pizdao mi ih je, natrpaju sve u njih, čvrsto stegnu sve u jednu plastičnu vrećicu, stegnu im čvrsto ručkice i zadave je čvorom, osvrnu se da ih nitko ne gleda i tutnu ju te skrovito, niti ne stanu pa zbrzaju za ugao i nestanu.

koji put nostalgirao mi je no vrckavo noću kroz tišinu koju

podupire kiša vikne u prolazu kamionima skupljačima

otpada koje ste vi smeće jasno pozorno pazeći na akcent

i intonaciju da upitnik ne dovede u pitanje

I sad ti unosi, probavljao mi se, osjećaje u tekst, sebem ti se, ne samo da tekst je omeđen s dva križa od t gdje između leži eks, grdio mi se, već i sama os ti ostaje omeđena razmakom, a osjećaj mijenja spol, ali bez kvačice, os jecaj, zareketario me semantikom, i da trenutno nema, jer je surfer na fonetskoj struji, dobacio mi je, komentara. A da nema tog razdiobnog refleksa glasa jat, zasentiširao mi je krajnje, on bio bi zapravo pravi lijektor, a ne najobičniji standardizirani lektor. Uzmičem, pjevao mi je, jer mi se tinitus obraća upravnim govorom „Javi se na pametni telefon, zove te vlastiti bozon!“. Samo kako bi se, kleo mi je fusnotirano poštapalično, svaka guzičarska pizda prokurčila dizanjem navodnika i interpunkcijskim plotunom za pokop samog palindroma, a sve zbog nadanja nepostojanog futura nemogućeg.

Potom je kao da šalje glasovnu porugu samom sebi rekao dahovi su mi brži od klikova te maknuo usta s rupe.

Bacam snop istrošenih kemijskih, lektor se odmakne k šušnju pa zagricka u kontejneru, podnepčano, dok polazim nabaviti novu kemijsku.

Strašno, sorry te, uistinu strasno!

Idem sad malo doma, obitavam tu, malo niže od kolege, u kontejneru za stare baterije. Sve je krcato i iskorišteno, slažem ti se, potpuno testisnuto.