(prequel, ali remake)

Gorostasni Jaroslav, vođa barbarske prethodnice, probudio se obliven znojem, usred prohladne noći, s grozomornom trbuhoboljom istovremeno praćenom nepodnošljivom žeđi. Gorjelo mu je u želucu. Pečenu medvjeđu glavu s polusirovim očima mučno je probavljao.

Ostali u Jaroslavovu logoru polegnuti kraj tinjajućih vatri spavali su čvrstim pijanim snom, nakon višenoćne proslave nove slavenske godine tog ožujka 615. godine, a njihovo nemušto hrkanje zapinjalo je o krošnje. I da nije bilo huka burina sa sjevera koji se udružio sa šumorom njihova izdisanja, činilo bi se da čitava šuma neprekidno podriguje.

Izvaljeni spavači, izvidnica nomada sastavljena većinom od mlađih muškaraca, s ponešto žena, djece i stoke s kojom su se utaborili podno dinarskog masiva, danima su čekali nadolazak većeg dijela hrvatskog plemena. Te noći nalikovali su velikom busenju kakva korova nezaustavljivo razraslom po gudurama.

Mjesec iznad taborišta u kotlini podno planine pred ivicom crnogorične šume bio je potpuno okrugao: kao glomazna sisa. Prošli put kada je bio isto takav, Avari su se odvojili i krenuli uzvodno uz rijeku ostavivši Jaroslava i njegovo neveliko ljudstvo.

Onda mu se činio slabijim – primijetio je Jaroslav s težinom – a sada je njegov sjaj buktio poput baklje pred zjenicama te mu bolno spljoštio glavu. Da ga ne bi gledao, pusti da mu kosa padne preko očiju, ali slabost mu naglo prostruji čitavim tijelom. Učini mu se da ga je obnoć pregazila gomila pijanih plesača slavljenika ili iskopitao konj.

Jaroslav se jedva odigao odmičući krzneni gunj, držeći se za trbuh te povratio po sebi: psi su smjesta, iako zažderani kostima, dotrčkali, okupljajući mu se oko nogu te cviljavo i pohlepno njuškajući komade bljuvotine.

Stenjući hladnim dahom i zaobilazeći tor u širokom luku da ne uznemiri konje, šutirajući pri tome pse, potom pospane ovce koje su mu zapriječile put, odgegao se do rječice. Toliko je teturao da je izgledalo kao da hotimično izbjegava hrpe govana na utabanoj stazi.

Jaka mjesečeva svjetlost obasjavala je kamenjar i veličanstveno blistala površinom vode. Mamurno je Jaroslav ugazio do pasa, zagnjurio glavu i stao piti. Potom je obazrivo, ispuštajući plin polaganim mrmotom mjehurića, dugo prdio u prisluhu žubora, da se konji ne preplaše. Godila mu je sposobnost hladne tekućine koja se klizeći rasprostire niz njegovo grlo, a on pak zarobljava u sebi njenu prozirnost. Poput kožne mješine.

Laknulo mu je.

Osjetio je kako mu napetost plasne i blaži utrobu, a pogled na tamne konture oštrog vrha planine, kao kravlje zubalo na zazvjezdanoj plohi, potpomogne mu u otupljivanju boli. Sjeo je na kamenje na obali i ubrzo se toliko oporavio da mu je svjež i rezak miris šume otvorio apetit. Osim toga, hladni vjetar je raznosio miris soli po zraku te je odmah ogladnio.

Pomisao na okus tople srnetine i vepra nagoni mu slinu pa izađe iz vode, ali snage za dulji lov bijaše mu ponestalo. Još je bio slab pa se zadovolji kidanjem plodova s grmlja pored rječice. Kiselkaste bobice, nalik nakupinama bradavica pod njegovim pazuhom, ugodno su mu prianjale želucu. Krijepile su ga dok ih je gurao šakama u usta i brzopleto gutao.

Razgrćući ga, krenuo je dublje u grm, ali ga jak bljesak naglo zaslijepi. Iz dubine grma mjesečina se bila odbijala od nečeg nalik odsjevu oštrice kakva bodeža. Njegovo iskrenje užasno ga razdraži pa Jaroslav osvetoljubivo trgajući grane na sve strane zgrabi i podigne neobičan, nikad viđeni predmet.

Zatravio se.

Bio je tanak poput vrha strijele, ali suviše dugoljast i mekan da bi mogao prodrijeti u meso; izgledom je podsjećao na sasušen hrastov list, samo znatno oštrijih i pravilnijih rubova. Savijao se i šuškao pri svakom doticaju prstiju kao da je živ, ali nije se lomio. S jedne strane imao je tanke pruge poput zgaženih gusjenica, ali na drugoj bio je potpuno bijel kao kozje mlijeko.

Jaroslav ga stisne u šaci, a potom opet ispravi pod prstima: opet je bio iste tvrdoće, samo hrapaviji. Kvrcne ga noktom, a ovaj, jedva čujno, drhtavo zatitra. Podigne ga, držeći ga za rub, prema vjetru: tek slabašno suzvučje, male ptice su se naspram toga glasale raskošnije. Potom ga Jaroslav onjuši i potpuno se razočara. Mirisao je, ništa posebno, na vlažno i struljeno granje. Zatim ga zavrti na dlanu, pomičući pogled za njegovim tananim razvučenim nitima nalik mokrim dlakama brade.

Pokuša ih otpuhnuti;

U ranom srednjem vijeku rimska ideja carstva prelazi u ideju crkve kao kršćanske države Božje. Slijedi konačan raskol između Rima i Bizanta kao posljedica starih dogmatskih sporova (filioque), a prije svega zbog razlike u poimanju odnosa države i crkve te povijesnih previranja, napose u bivšoj provinciji Illyricum. Bitka protiv vanjskih neprijatelja kršćanstva sve je neuspješnija, pa se sve više pretvara u bitku protiv neprijatelja iznutra.

ali nisu se niti malo pomakle.

Budući se ne uspije zaigrati predmetom, zgužva ga ponovno pod prstima, stavi u usta i, žvačući ga, vrati se u logorište. Nije bio zadovoljan okusom. Trpak i vlaknast, ustajaloj povraćotini nalik te daleko od zamamna okusa, samo je pretjerano sušio nepce. Osim toga, bespoštedno provocirajući prazno sudaranje zuba nizašto, a nimalo sočan teško se rastapao: iz njega se ništa nije dalo iscijediti. Čak je i bljutava zobena kaša zimskih obroka bila bolja.

Jaroslav baci granje u vatru i u nju mrzovoljno ispljune zalogaj, a na razbuktalom odsjaju plamena pogleda uspavanu djecu i žene pod borom.

Privuče ga desetogodišnja kći Lada.

Po prvi put vonjala je na svježu krv među nogama te ga nadraži njen miris. Smakne s nje ovčju kožu, nagrne otpozadi i započne prodirati u nju, pridržavajući se o debeli korijen bora što je izvirivao iz zemlje.

Toplina Ladina tijela otapala mu je inje s lasi krupnim kapima što su klizile niz njena leđa, a kratkotrajni Ladin vrisak u oblačiću daha poklopi se proplamsajem vatre.

Jaroslav se batrgne, sjetivši se konja pa joj golemim dlanom začepi usta te nastavi dugo uživati u samonestajanju, trpeći ugodu svladavanja da joj ne odgrize nabubrenu vratnu žilu.

Već se bilo razdanjivalo kad je svršio.

Lagan i smiren, odmakne se od Lade i opazi kako joj tijelo beživotno spuzne prema jarku. Jaroslav se obriše busenom rosne trave, zatrpa njeno tijelo kamenjem te osjeti praznu rupu u želucu. Razgrne vatru, ali nikakve hrane u njoj nije bilo. Samo skoren pepeo, siv kao da je pao odlomljen od boje neba.

Razdražen, Jaroslav srdito otme jednom psu iz gubice ovčju kost, zaostalu od jučerašnje svetkovine i strpa je u usta. Godio mu je okus zagorene hrskavice, a i ništio je u ustima ogavnost noćašnjeg smotuljka.

Oblizujući je začuje kako su se konji rastrzali: već su izdaleka osjetili silazak horde s padine prema rijeci.

Jaroslav najprije oprezno osluhne, a potom ga preplavi ushit zbog dolaska najuže rodbine te ostatka stoke koja će mu se uskoro priključiti e da bi sutradan, nakon što se njihovi konji odmore, a oni naoštre noževe, sjekire i koplja; naposljetku svi zajedno krenuli put obale Jadranskoga mora u Saloni.

Iako su njegova braća i sestre još bili podosta udaljeni od logorišta na rubu šume; Jaroslav, glasnim uzvikom i udarajući ih po guzici, probudi spavače. Podizali su se protežući se oslonjeni o koplja. Kao da se radi o unagljenom i silovitom cvatu neobičnog korova koji napušta svoju biljku.

Jaroslav smjesta zapovjedi bubnjarima ritam.

Praskozorjem, udarci u zategnuta opna šupljikavim batinama, premda još odveć meki, krhki i nerasanjeni ipak se uklope u pojačane otkucaje srca te Jaroslav, u znak pozdrava zapleše, ali pri tom podigne samo jednu ruku, ne ispuštajući iz druge izglodanu kost jer je užitak okusa koji ugodno plazi nepcem, odveć kratak i nezamjenljiv da bi ga se smjelo, naprasno, prekidati.

– tanane niti s neobičnog predmeta: Heiner Hain “Opus dei?” (op. p.)