Moj Gogo, život je problematičan jer postoji smrt. Ili, kako bi Meister Eckhart rekao: pomozi sebi pa će ti i drugi ljudi pomoći.

I sad ti unosi, probavljao mi se, osjećaje u tekst, sebem ti se, ne samo da tekst je omeđen s dva križa od t gdje između leži eks, grdio mi se, već i sama os ti ostaje omeđena razmakom, a osjećaj mijenja spol, ali bez kvačice, os jecaj, zareketario me semantikom, i da trenutno nema, jer je surfer na fonetskoj struji, dobacio mi je, komentara. ...

Kolega tvrdi da je Igor već neko vrijeme balansirao na tankoj crti (a kakva će crta biti nego tanka?) između solidnog srednjeg staleža i kvalitetnije postmodernističke ludnice, osobito otkako je onako odlučno pregazio liniju, također tanku, između građanskih normi i zlodjela, te ogrezao u zločin, nemoral i kriminal. Pretukavši naime nekog bijednika iz donjeg doma lumpenproletarijata koji je svoju postgrađansku dosadu prikraćivao zlostavljajući mačke, pse i golubove u Ulici jablana. Prešao je tada Igor i crtu između javnog i realnog sektora, anonimnosti i petminutne medijske eksponiranosti, ali i između dosadnog supruga učiteljice Mirte i serijskog švalera. ...

Znao je za razmjere častohleplja, za potkupljivost, za visoke registre sujetnosti – no nije li nešto od toga mogao pripisati i sebi samome, naročito ukoliko bi zaboravio oprezno postupati sa sobom, kloniti se bučnih, improvizirano vedrih razgovora, nonšalantne ironije kakva imponira, obijesnog samoogledanja vlastita odraza na varljivoj i gipkoj površini vode, naginjući se ka dugim tišinama, koje nisu uvijek i ljekovite? ...

Nema sad smisla razmišljati o tome kako smo nekad davno izgledale, najmlađe profesorice u školi, ona francuskinja, ja fizičarka. Neke druge dvije osobe. Opet sam sjela na krevet. Skinula sam pidžamu, navukla trenirku. Sad sve mogu samo iz sjedećeg položaja. “Ajde, ajde, još si ti i dobra”, rekla sam si, ali nije me utješilo. Na izlasku iz sobe namjerno se nisam pogledala u ogledalu. ...