Sve je započelo, pomisli; odurnim osjećajem da se svaka rečenica može, istom težinom, zamijeniti s bilo kojom drugom rečenicom i beskrajno opetovati; a otada su prošla dva mjeseca, mislio sam dok je zaključavao vrata automobila, žmirećki tražeći bravu opipom ruke jer su mu oči obilno suzile “kao da su magneti za sunčeve zrake” ili “kao da je svjetlo prejako”.

Čini mi se, mislio sam dok se udaljavao od automobila hrskajući nogama pošljunčanu stazu parka, kako je uistinu nepobitno da svaka rečenica može istom vjerojatnošću stajati namjesto potpuno drugačije rečenice, a bol je, kad je već bio pod sjenkama drvoreda, stegnula vrat “kao da je u ždrijelu stisnuta šaka” ili “kao da mu je u grlu zapela biljarska kugla” da bi se – bio je već prošao park i zašao među sive fasade zgrada, čija ih, samo neposredna blizina razlikuje od boje neba; pomisli – bila preselila u neugodno tikanje u grudima do stezanja “kao da je prsima zapeo za uski obruč” ili “kao da je prikliješten ormarom”.

Potom mu se – mislio sam, dok je prolazio pored ograde školskog igrališta, kako rečenice mogu opstojati jedna umjesto druge zasebno, ako onaj koji ih prima ne zna koja je prvotvornija – “kao naglo rastopljen” ili “padom otkrhan” bol spustio u želudac i tu raširio, dok se gumena lopta na betonu odbija od tjemena; pomisli i uđe u predvorje zgrade, istom rutinski posegnuvši u džep hlača po ključeve stana.

Već sam bio podigao ruku, jer je tjeme bilo našpranjano od nelagode, da se počeše po glavi kadli osjećanje mine te sam se započeo uspinjati stubištem, pa pomislim kako sam natpis “lift ne radi” pročitao tako predano da misao napeto odzvanjajući ječi glavom uokrug lubanje u trenutku isčitavanja, mislio sam.

Svakim korakom ječala mi je žgaravica “kao da je progutao užareni komad ugljena” ili “kao da je istresao u sebe kutijicu s pribadačama” mislio je, iako sam jutros pojeo samo pecivo i jogurt, pomislim.

Sjetio sam se, preskačući po dvije stepenice odjednom, scene iz nekog filma koja se nasuprot rečenici može ponavljati unedogled iako se nikada ne može sama izmijeniti jer ne nosi vlastito značenje, ali čim je napravio nekoliko koraka, mišići u bedrima grčevito su ga zaboljeli “kao ubodeni nožem” i “kao stegnuti žicom” te u želji da nadvladam bol, pomislio je dosjetiti se sadržaja filma, iako nisam nalazio nikakav razlog za bol, mislio sam, ne mogu se stvarno ničega spomenuti budući da slika ne može ostvariti rečeničnu misao već je samo ublažiti.

Bol, čini mi se, mislio je; nadjačat će i lavež psa iz kata jer se od trbuha, poput izvijene šipke/nalik živom udavu u utrobi, pružao do nepca, pomislio sam na trenutak.

Oćutio sam koljena, otežana napetošću, dok je razmišljao kako usporedbe – postajući predmetom – nemaju vrijednost misli pa se teško mogu shvatiti budući da ne predstavljaju izričito, ono što je, upravo, posrijedi.

Zalelujao se nestajućim obrisom moga lika, na staklu, prolazeći uz dizalo, a šum pritiska odtutnjao mu je ušima. Osjećaj da ću se na mjestu raspasti u gomilu praha, svladao ga je kada je dospio pred vrata stana.

Zažmirio je.

Osjećam kako mi udarci srca titraju košuljom.

Otvorio sam oči.

Dlanovi su mu bili zacakljeni znojem “kao da ima komadiće stakla po njima” ili “kao da je zavukao ruku u mraz”. Ruka “ili i druga”, tresla mu se od zgloba prema prstima dok sam pokušavao pogoditi bravu.

Slike ostvarene rečenicama nisu istoznačne, pomisli, rečenicama koje prave sliku, mislio sam; a grlo, usta, nepce su se stegnuli, kao da su bili naslojeni pjenom za brijanje, osjetim.

Pa nisam mogao izustiti ni riječ kada je izašla postarija susjeda iz stana s istog kata s obojenom crvenom kosom a namaz boje vidio se po čitavom tjemenu te rekla kako nema ni za kruh i da me dugo nije bilo jesam li se oporavio u bolnici i da njoj nije dobro jer je strašno muči probadanje tu u rukama a da su djeca napisala lift ne radi inače je sve u redu s dizalom samo su se našalili budući su dobra to djeca samo ponekad jako prljaju stepenište kao da nisu odgojena i deru se i skaču svako poslijepodne kada bi se čovjek htio odmarati i htjela bih vam kazati da tiše slušate radio i glazbu jer imam tanak san.

Otvorio je vrata, a susjeda je, pričajući, ulazila za mnom.

Njene su riječi – kada je ušla u moj hodnik – pomisli, bile previše tečan zvuk da bi mi pravile mogućnost značenja već postaju slikom zadrtog stava, osjećam; dok me čvrsto hvatala za ruku pružajući mi drugom dlan; ne “kao da zahtijeva” ili “kao da prosi”, nego, nametljivo moleći novac.

Kada se okrenuo prema njoj, osjetio sam štipanje koje se penje vratom put primozga, pomislio sam; “dosta toga”; nešto ga je čupalo u grkljanu te ju je odalamio šakom u lice da se istom srušila na pod busterkeatonski ravno pred moje noge.

Primjećujem, dok se naslanjam na dovratak, da mi bol iščezava u trenutku kojim završava rečenica. Potom sjedam za stol u kuhinji; iz džepa košulje vadim žutu omotnicu i jer su mi se oči sasvim dobro privikle na svjetlo, te naskroz uživljen sadržajem, zaneseno se, začitavam u OTPUSNO PISMO:

ANAMNEZA: Nije do sada teže bolovao, unazad dva mjeseca počinje osjećati klonulost i primjećuje lagano povišenje tjelesne temperature (do 37,6). Ima i još polimorfnih tegoba: trnu mu ruke, osjeća trnce u leđima, slabost mišića u rukama, stezanje u prsima koje se širi prema vratu, a pri takvim napadajima i otežano diše. Obavio je preglede u Bolnici za plućne bolesti; nije pronađena bolest pluća. Krvni nalaz: uredan. Alkohol ne pije, ne puši. Stolica i mokrenje su uredni.