Danas, riječ "judaizam" obuhvaća nekoliko dosta različitih značenja. Ona prije svega označava jednu religiju – sustav vjerovanja, obreda i moralnih propisa temeljenih na Bibliji, Talmudu i rabinskoj književnosti, koji su često pomiješani s mistikom ili teozofijom kabale. Glavni oblici te religije gotovo da se nisu mijenjali tijekom dvije tisuće godina te svjedoče o duhu koji je potpuno svjestan sebe, koji nalazi odraz u vjerskoj i moralnoj književnosti ali je sposoban i za drugačije razvitke i nova očitovanja. "Judaizam" dakle znači određenu kulturu – rezultat ili temelj religije, ali koji ima vlastiti razvojni put. Širom svijeta, i čak i u Državi Izrael, Židovi izražavaju svoju pripadnost judaizmu iako ne vjeruju u Boga i ne prakticiraju svoju religiju. Za milijune Izraelaca asimiliranih u civilizaciji koja ih okružuje, judaizam čak nije ni kultura, nego neodređeni senzibilitet koji se sastoji od nekoliko ideja i sjećanja, nekoliko običaja i emocija te osjećaja solidarnosti sa Židovima koji su progonjeni zato što su Židovi.
Taj senzibilitet, ta kultura, ta religija izvana se međutim percipiraju kao aspekti jedinstvena i veoma posebna entiteta koji je teško svrstati u neku kategoriju. Nacionalnost ili religija? Fosilizirana civilizacija koja je nekako preživjela, ili kvasac boljeg svijeta? Misterij Izraela! Ta poteškoća odražava svijest o krajnje posebnoj prisutnosti u povijesti. Izvor velikih monoteističkih religija kojem moderni svijet duguje jednako koliko i staroj Grčkoj i starom Rimu, judaizam pripada živoj sadašnjosti, osim svojim doprinosom u konceptima i knjigama, i živim muškarcima i ženama što, kao začetnici velikih pothvata i žrtve velikih konvulzija povijesti, vode izravnu i neprekinutu liniju porijekla iz naroda Svete Povijesti. Pokušaj stvaranja države u Palestini i ponovnog pronalaženja nekadašnjih stvaralačkih inspiracija univerzalne važnosti nepojmljiv je izvan Biblije.
Judaizam ima iznimnu bit: on je nešto pohranjeno u četvrtastim slovima i nešto što obasjava živa lica, stara doktrina i suvremena povijest u isti mah. Ne ide li to u prilog određenoj mitskoj viziji, određenoj duhovnosti koja je unatoč svemu podložna analizi? Objektivna znanost, poput sociologije, historije ili filologije, nastoji svesti iznimku na pravilo. Zapadnjački Židovi bili su promicatelji te vrste istraživanja. Koncem 17. stoljeća, Spinozin Teološko-politički traktat uvodi kritičko tumačenje Pisma. Početkom 19. stoljeća u Njemačkoj, osnivači poznate "znanosti o judaizmu" (Wissemschaft des Judentums) pretvorili su Svete spise u obične dokumente. Paradoksi jedne neusporedive sudbine i jedne apsolutne naobrazbe lako se uklapaju u znanstvene kategorije skrojene za svaku duhovnu stvarnost i sve druge ljudske partikularnosti. Sve se objašnjava uzrocima; u potrazi za utjecajima, koji se metodološki istražuju i otkrivaju, gube se mnoge originalnosti. Judaizam iz toga izlazi možda svjesniji onoga što je primio, ali i sve manje siguran u vlastitu istinu.
Ipak, pitanje je može li nam znanstvena kategorizacija nekog duhovnog pokreta otkriti njegov istinski doprinos i istinsko značenje. Pokazuje li mudrost svoju dušu i odaje li svoju tajnu a da se ne očituje kao moć prenošenja poruke ili upućivanja poziva? Unatoč raznolikosti svojih oblika i razina, židovska svijest nalazi svoje jedinstvo i svoju jedinstvenost u časovima velikih kriza, kad se čudnovati spoj tekstova i ljudi, koji često ne znaju jezik tih tekstova, obnovi u žrtvi i progonu. Rijetki intervali mira hrane se sjećanjem na te krize.
U tim iznimnim trenucima pronicavi rad znanosti o judaizmu, koji svodi čudo Objave ili nacionalni duh na mnoštvo pretrpljenih utjecaja, gubi svoje duhovno značenje. Umjesto čuda jedinstvenog izvora, sja čudo stjecanja mnoštva tokova. Ono se čuje kao glas što poziva iz dubina konvergentnih tekstova i odražava se na senzibilitet i misao koji ga već očekuju. Što kaže glas Izraela, i kako ga prevesti u nekoliko tvrdnji? Možda on obznanjuje samo monoteizam u koji je Biblija uvela čovječanstvo. U prvi mah možemo ustuknuti pred tom starodrevnom istinom ili krajnje sumnjivom tvrdnjom. Ali ta riječ upućuje na skup značenja na temelju kojih se sjena Božanskog nadnosi, onkraj svake teologije i svakog dogmatizma, nad pustinje Barbarije: slijediti Svevišnjega i biti vjeran samo Jedinome; ne pouzdavati se u mit koji nameće fait accompli, ograničenja običaja i teritorija, makijavelističku državu i državne razloge; slijediti Svevišnjega približavajući se bližnjemu, zbog brige za sudbinu "udovice, siročeta, stranca i siromaha", kojima se ne smije približiti "praznih ruku". Pustolovina duha odvija se na zemlji, među ljudima. Trauma mog ropstva u Egiptu konstituira samo moje čovještvo – neposredno me zbližava sa svim proleterima, svim bijednicima, svim progonjenima na zemlji. U odgovornosti za drugog čovjeka počiva sama moja jedinstvenost: ne mogu se osloboditi dužnosti prema drugom, svakom i bilo kojem, kao što drugi ne može umrijeti umjesto mene. To vodi poimanju stvorenja koje ima priliku da se spasi bez upadanja u egoizam spasa. Čovjek je neophodan za Božji plan ili, točnije, čovjek nije ništa drugo do skup božanskih planova u biću. Otud i ideja izabranosti, koja se može srozati u oholost, ali koja izvorno izražava svijest o neosporivom pozivu iz kojeg izvire etika i zbog koje univerzalnost svrhe za kojom se teži uključuje samoću i izoliranost odgovorne osobe; čovjek je pozvan pred sud i pravdu što priznaju tu odgovornost – milosrđe ublažava nepopustljivost Zakona, ali ga ne ukida; čovjek može ono što mora; on će moći ovladati neprijateljskim silama povijesti i ostvariti mesijansko kraljevstvo, kraljevstvo pravde koje su navijestili proroci; iščekivanje Mesije je sâmo trajanje vremena.
To je ekstremni humanizam Boga koji zahtijeva mnogo od čovjeka. Prema mišljenju mnogih, zahtijeva previše! Možda upravo u ritualizmu koji upravlja svim gestama svakodnevnog života potpunog Židova, u čuvenom jarmu Zakona, koji pobožne duše doživljavaju kao radost, nalazimo najkarakterističniji aspekt židovske egzistencije. Taj je ritualizam očuvao židovsku egzistenciju kroz stoljeća. Iako je održava živom na njoj svojstven i prirodan način, održava je kao udaljenost od prirode. Ali možda, upravo zbog toga, i kao prisutnost Svevišnjemu.