Prije nekoliko tjedana, pred najuglednijim društvenim predstavnicima ove zemlje, na veličanstven se način podsjetilo na jasnu i razgovijetnu ideju na kojoj židovska svijest počiva u Francuskoj. Razlika između nacije i religije, između univerzalnog i partikularnog, između javnog i privatnog reda, između političkog i unutarnjeg života, smješta židovsku sudbinu u njene pravedne granice i čuva židovsku dušu od možebitnih ekscesa.

Znamenite institucije koje tvore okvir Židovske zajednice svjedoče o čvrstini te ideje. Ta spinozistička ideja veličanstveno upravlja našim dužnostima prema naciji. Ona nam zajamčuje naša građanska prava. Ona je tvrđava koja nas štiti od nepravde. Pazimo se da ne diramo u nju!

Ali trebamo uzeti u obzir ono što nas uče činjenice, kako bismo toj blistavoj i neupitnoj formuli dali njen najbolji sadržaj. Postoji određeni nesrazmjer između židovske duhovne energije koja se otjelovila u oblicima što ih je poprimila francuska nacija i one usmjerene prema unutra. Život građanina bio je veliki događaj naše moderne povijesti. Naši potomci proroka zacijelo su se pokazali prilično nenadarenim za unutarnji život!

Židovska inteligencija uvijek je najviše blistala u odvjetništvu, sveučilištu, umjetnostima i književnosti, u parlamentu, skupštinama, industriji i trgovini, neustrašiva pod oružjem i smiona na vlasti. Utjecaj sinagoge i zajednice postupno se izgubio, unatoč tolikom mnoštvu imena na koja se s ponosom pozivamo. Prakse su pale u zaborav, i Židovi, sve malobrojniji, počeli su ulaziti u hramove kao apstraktna i hladna bića. Judaizam se ne zaklinje samo odmetništvom svojstvenim onim koji vjeruju na nevjeran način. On je očuvao ili stekao – možda zbog svog izvanjskog sjaja i kontrastom – neku egzotičnu, antiknu i sumornu patinu. Dobrotvorne ustanove, škole i skupovi lišeni su sjaja, lišeni horizonata, postaju zastarjeli od dana svog osnutka. Pravi događaji, prave stvari nalaze se vani. "Sve židovsko je sramotno", nedavno je izjavio jedan utjecajan vođa židovske dobrotvorne ustanove, a u verziji koja je došla do mene upotrijebljeni je pridjev bio popularniji, još okrutniji i uvredljiviji.

Zašto ta sramotnost? Ona proizlazi iz viđenja koje je bilo vrlo učestalo u nekadašnjem svijetu, prema kojem religija znači liturgijski odnos s Bogom. Unutrašnjost u koju se sudbina Izraela slijedom toga morala uklopiti bila je unutrašnjost kuće molitve. Dobrotvorni rad bio je produžetak te pobožnosti. Rabini su se prometnuli u kultske službenike. Ti učenjaci, mislioci ili sveci počeli su sličiti svećenicima. Škola je počela značiti rabinsko sjemenište. Druge škole imale su zadatak otvoriti zakašnjelima ili nazadnima put u nacionalni život. Kao privatna zajednica u srcu nacije, judaizam je pretvorio svoj duhovni život u najprivatniju stvar. Taj je život potpao pod domenu stručnjaka za duhovnost, počeo se odvijati u posebnim mjestima, u posebne dane i sate i, ubrzo, u prisutnosti klijentele stručnjaka i čak plaćenih stručnjaka.

Takav stil života ne samo što prijevremeno dovodi judaizam do statusa muzeja, već se i ogrešuje o njegovu duboku bit. Koncepcija koja ga zatvara u taj status čini ga plijenom religija kojima naizgled sliči. Ona je i anakronistička i ne odgovara više vjerskim zahtjevima suvremenika. Konačno, ona je osobito nepravedna za judaizam, koji se osjeća nelagodno i zagušeno među zidovima crkve. Kritizirati misao koja u kultu vidi vrhunski izraz vjerskog života ne znači suprotstaviti se tom kultu. Kritika je laka, ali mučna za kritičara koji ne bi želio da taj kult izumre zbog pomanjkanja vjernika i njihove šutnje; koji pretpostavlja i zahtijeva čitav egzistencijalni svijet bez kojeg nije ništa. Sinagoga bez temelja ne može preživjeti. Treba tražiti uvjete koji je omogućuju. Jer izvjesna je činjenica da je, prepuštena samoj sebi, u olujama modernoga doba, Sinagoga ispraznila sinagoge.

Doista, postoji primjetan nesrazmjer između kršćanstva – koje je čak i u sekularnoj državi sveprisutno – i judaizma koji se ne usuđuje pomoliti nos u vanjski svijet, iz skrupuloznog straha da će tom indiskrecijom narušiti pakt emancipacije. Nereligiozna država ugradit će u svoje sekularizirano tkivo oblike katoličkog života. Između strogo racionalnog reda političke egzistencije i mističnog reda vjerovanja, postoje posrednički realiteti u difuznom stanju, poluracionalni, polureligijski. Oni prožimaju, prokrvljuju taj politički život. Crkve se uklapaju u krajolike koji kao da ih uvijek čekaju i podupiru. Ne poklanjamo pažnju toj kršćanskoj atmosferi kao ni zraku koji udišemo. Pravno razdvajanje Crkve i države nimalo je nije raspršilo. Ritam zakonitog vremena skandiran je katoličkim blagdanima, katedrale određuju smjer gradovima i lokalitetima. Umjetnost, književnost i moral čiji su najdublji korijeni živjeli od kršćanskih tema i dalje se napajaju tim temama.

Jedan Fénelon, jedan Bossuet, jedan Pascal i božanstveni Racine za mladi naraštaj nisu samo uzori stila. To su prinčevi! I tko bi ih se usudio ignorirati? Ali naši mladi primaju ih u sekularnu kulturu u kojoj ti vladari nužno vladaju. I naši mladi, odgojeni na hebrejskim početnicama kako bi mrmljali molitve koje ne shvaćaju, poklonit će se – ako su pametni – pred nadmoćnom mišlju tih učitelja.

Opstojnost te vjerske i kršćanske atmosfere u pozadini i temelju nacionalnog života koji tvrdi da je vjerski neutralan objašnjava, na primjer, fenomen – koji je na prvi pogled iznenađujući – ponovne pojave na političkoj pozornici Europe stranaka koje su otvoreno kršćanske. Crkve ne crpu svoj utjecaj iz katekizma, nego iz svih tih realiteta koje je kršćanstvo izazvalo tijekom povijesti i na kojima je othranjeno. Upravo posvudašnje širenje kršćanske kulture daje kršćanstvu njegovu moć, a ne pobožne propovijedi ili župne tiskovine. Mi jedini u svijetu želimo religiju bez kulture.

Ulazak u nacionalni život europskih država naveo je Židove da udišu zrak koji je potpuno prožet kršćanskim mirisom, i to su nagovijestila krštenja. Nije župnik iz susjedstva preobratio našu djecu i našu braću, nego Pascal, nego Bossuet, nego Racine, nego graditelji Chartresa i inih katedrala. Našu djecu ne treba ostaviti razoružanu i samu pred njima. Judaizam je sveden na apstraknu vjeroispovijest koja nema čak ni građanski status. Za nju nas vežu samo dirljiva obiteljska sjećanja, popularni napjevi i nekoliko kulinarskih recepata.

Svođenje religije na privatni kult je anakronično, i to je drugi razlog naših poteškoća. Ne da bi nam se kult sam po sebi činio nadiđenom formulom; ali kad je ljubomorno privatan, on živi i diše u stakleniku, ne prenosi nikakvu vitalnu snagu i ne istječe u život. Unutarnji život sveden na prisutnost u hramu, kojom čovjek prekida svoje svakodnevne aktivnosti prije nego što se vrati ozbiljnim stvarima, možda je dostatan u svijetu slobodnom od razdora u kojem vječno i svakidašnje ostaju svako na svom mjestu. Kršćanske crkve ustanovile su se u tom razlikovanju i inaugurirale stanoviti akademizam duhovnog u kojem se unutarnji život oslobađa svake odgovornosti. Danas se i same crkve osjećaju nelagodno u okviru koji su stvorile. One se vraćaju životu koji su najveći među njihovim vjernicima otjelovili svojom voljom i svojom hrabrošću.

Za judaizam, takva situacija je hendikep. Ona je nepodnošljiva u 20. stoljeću: život godine 1959. više ne dopušta ta spokojna razlikovanja i takva odomaćivanja Vječnoga. Strogo govoreći, više nema privatnog života. I obrnuto, sva pitanja koja zahtijevaju od nas odluke i dovode nas u dodir s našim bližnjima djelatno uključuju našu najdublju partikularnost. Moralna čistoća i moralno dostojanstvo ne žive se u nekom tête-à-tête s Bogom, već među ljudima. Židovski Bog nikad nije podnosio te tête-à-têtes. On je uvijek bio Bog mnoštava. Judaizam u nama ne smije se buditi za Jom Kipur ili u času molitve za mrtve, nego svakog dana, i trebaju ga buditi živući. Ali mi smo ostali najvjerniji toj religiji ugodnih trenutaka i zaboravili smo prostranost jednog Boga kojeg hram ne može ni u kojem smislu obuhvatiti. Ne gubi naša religija ugled zbog obezvređivanja Božanskog, nego zbog njegova pripitomljavanja. Uživamo u mogućnostima koje nam ona daje da imamo dobru i nepomućenu savjest. Duhovni smo na način apotekara.

Današnje nezadovoljstvo Židova s obzirom na njihov kult stoga uvelike proizlazi iz činjenice da se apsolut svodi na sam taj kult. Između vjekovne egzistencije u kojoj prianjanje uz istinu ostaje veliko pitanje nečijeg života i nečijeg mjesta u sinagogi u kojoj se slušaju orgulje, postoji međutim velik jaz. Živjeti opasno tijekom dvadeset stoljeća kao Židov ili Maran, samo da bi se završilo u sudjelovanju u lijepim ceremonijama! Mogućnosti za naslađivanje, u društvenom miru, metafizičkim nemirom i prisutnošću Svetog na kraju krajeva su ponuđene drugdje. Ali čim neko veliko židovsko pitanje postane predmetom ljudske želje za apsolutnim, vjernosti se potvrđuju. Izgradnja pravedne države na neplodnu i opasnu tlu – to je pobuda zbog koje se Židovi koji su okrenuli leđa sinagogama vraćaju u Izrael. Ne ponajprije zbog toga što se to djelo slaže s agnosticizmom i ne zahtijeva nikakve obrede. Vjerojatno donekle i zbog toga. Ali i zbog dalekosežnosti tog pothvata, zbog njegova učinka na cjelokupan život čovjeka koji se tog posla laća.

To me dovodi do treće točke. Judaizam se osjeća tijesno u konceptu religije koji je ustanovila sociologija, i ne ograničava se na procese za koje religijska psihologija pretpostavlja da se odvijaju u vjernikovoj duši. Pozivam se ovdje na svjedočanstva koja se drugima mogu činiti sumnjivim, ali koja se prema mom mišljenju imaju tretirati s uvažavanjem i ozbiljnošću. Pripadnost judaizmu pokazuje se osobito nepopustljivom upravo kod onih koji ne daju nikakav religijski, ponekad i nikakav, smisao toj pripadnosti – upravo kod onih koji, kao što je rekao Jérôme Lindon, nemaju ništa za kazati o toj stvari osim: ja sam Židov.

Do tajanstvenih povrataka nakon dugih odlazaka dolazi u najsmionijim svijestima. One ispovijedaju judaizam ostajući neprijateljske prema svakom očitovanju te ispovijesti. One ne pristaju izjednačiti judaizam bilo sa židovskom nacionalnosti bilo sa židovskom državom, a najmanje s nekom tobožnjom židovskom rasom. One nalaze kojekakve izlike za svoju pripadnost, ali zapravo se hrane mračnim razlozima srca, u kojem razlozi, izgladnjeli, nalaze utočište i postaju uznemirujući. One dolaze iz većih daljina od tih izlika. To je posljednja hladna iskra drevnog plamena koji se već 150 godina ne rasplamsava. To su neobične opekline od odraza koji ništa ne rasvjetljuju i ne mogu se širiti, od ognja koji gori a da ništa ne proždire. Ali one svjedoče o duhovnosti koja je tuđa prihvaćenoj kategoriji religije.

Klasična shema svemogućega Boga koji pomaže ili satire ljude što se u njega pouzdaju i pred njim drhte ne izražava bit fenomena judaizma. Da bi se uvidio rang na koji je uzdignuto to što se općenito naziva religijom, dovoljno je razmotriti izražaje ateizma: "Prazno nebo" ili "uzaludno iščekivanje Godota" ili "Bog je mrtav". Kakvim besmislicama te djetinjarije misle da se suprotstavljaju? Svijetom više ne vlada vještičarstvo. Krasne li filozofije! Židov koji je očuvao ili obnovio kontakt s judaizmom već se odavno ne usuđuje priznati vjernikom kad ga njegovi suosjećajni prijatelji podvrgnu ispitivanju. Osjeća da su ga oni skloni smatrati svojevrsnim čarobnjakom.

Judaizam kao oblik bogoštovlja koji se ne proširuje na druge oblike duhovnog života, vjeroispovijest čiji je sadržaj vjera u posebnu instituciju, akademski judaizam koji se ne upušta ni u kakve pothvate – može li to preživjeti? Je li judaizam još moguć? Ali statua zavezanih očiju koja ukrašava bočni ulaz katedrale u Strasbourgu ne vidi vlastiti sjaj.

Godine prije i poslije Drugog svjetskog rata već su srušile te uske okvire. Pjesme Edmonda Flega to su davale predvidjeti. Tri nove činjenice pojavile su se u židovskom životu u Francuskoj, i katastrofa koja se sručila na nas s nacionalsocijalizmom dala im je punu težinu. Te tri činjenice, u zbilji isprepletene, jesu: osnutak države Izrael i prisutnost te države u svijestima; pojava i razvoj omladinskih pokreta; te obnova židovskih studija u samim tim pokretima i redovnim židovskim školama koje su se osnivale počevši od 1935. Kuća molitve koja izlazi u svijet – to je njihovo opće značenje. Potraga za prostorom!

Država Izrael, kakva god bila prolazna politička filozofija njenih radnika, za nas nije država poput drugih. Ona ima i dimenziju i dubinu što daleko nadilaze njen geografski doseg i njene političke mogućnosti; ona je kao neki protest protiv svijeta. I u svome prostranom prostoru vidljivog odražava naše, sve dosad subjektivne misli.

Omladinski pokreti održavaju i pronose, u svakodnevnom životu i svakodnevnim aktivnostima, čisto tjedni ili jesenski judaizam svojih starješina. Oni u svom obrazovanju tragaju za smislom konkretnog društvenog zalaganja na koje je moderni čovjek pozvan, i avangardni rabini pozdravljaju i podržavaju te inovacije. Za omladinu koja u nju hrli i u njoj se druži, kuća usred pariške Latinske četvrti suviše je tijesna.

Povratak tekstovima stavlja nas na razinu naše prave biti, koju je "koncept mojsijevke vjeroispovijesti" osiromašio i patvorio. Velike knjige judaizma konačno nas vraćaju u naš pravi milje, koji je nestao otkako se sve svelo na nerazumljivu liturgiju. One za nas obnavljaju perspektive i dimenzije istovrsne onima koje su graditelji katedrala otvorili u kršćanskome prostoru. Graditelji judaizma isklesali su u svojim knjigama minucioznu i preciznu arhitekturu. Doista, vrijeme je da se katedrale potopljene u tim tekstovima izvedu na danje svjetlo moderne inteligencije.

Židovska mudrost neodjeljiva je od poznavanja biblijskih i rabinskih tekstova; hebrejski jezik usmjerava čitaočevu pažnju prema pravoj razini tih tekstova, koja je najdublja razina Bića. U svijetu koji postaje sve homogeniji ništa ne može odoljeti pritisku koji nas tjera napolje, osim znanja – znanja kao jedine sile povratka. Judaizam može preživjeti samo ako ga poznaju i propagiraju laici koji su, izvan svakog judaizma, promicatelji zajedničkog života ljudi.

Židovska škola novog tipa – škola koja ne priprema ni za kakvu crkvenu ulogu – mora zauzeti najistaknutije mjesto u zajednici. Redovna škola u kojoj će za pouku hebrejskog jezika i temeljnih tekstova biti zaduženi visokokvalificirani profesori; u kojoj će se poučavati židovske humanističke znanosti ne u vidu promicanja historijske kritike ili jeftine pobožnosti, nego radi njihove nutarnje istine, kakvi god bili putovi njihove veličanstvene konvergencije. Poučni tekstovi, a ne relikvije ili aluvijalni nanosi prošlosti.

Ali da bi ta škola bila doista učinkovita, ne smije se ostaviti izoliranom. Valja nam ponovo razmotriti cjelokupnu strukturu u koju se ona ima utkati i osmisliti uspostavu novih institucija osim sinagoge – možda na njenu veću slavu.

U središtu, srednja škola čije će svrhe odudarati od svrha dobrotvornog rada. U nju treba privući prvorazredne učenike navodeći ih da odaberu nevjerojatno: židovsku školu umjesto privatne. Treba im, u skladu s time, osigurati i materijalne uvjete i visoki intelektualni standing. Prostor otvorenog natjecanja. Bar u završnim razredima, učenici se trebaju birati prema mjerilima najstrože selekcije. Stil židovske škole ne smije sličiti stilu gimnazije koja je spremna primiti na stotine učenika, već žarištu intenzivnog rada, zahuktaloj radionici.

Ali židovska škola, u kojoj se može obučavati i profesionalno nastavničko osoblje, mora se oslanjati s jedne strane na više židovsko obrazovanje – tradicionalno i moderno, istraživačkom radu i znanstvenim publikacijama – i s druge strane na židovsku inteligenciju koja posjeduje i umnaža hebrejsko znanje, čiji će učenici po izlasku iz škole to znanje nadalje obogaćivati. Zajednica se stoga mora zanimati za židovske studije na fakultetima u Parizu i Strasbourgu, gdje se oni provode na maestralan način.

Čak i kad ih vode izraelski Židovi, ti će studiji sačuvati filozofski i povijesni karakter. Zajednici su potrebne istine koje oživljuju. Potrebno joj je doktrinarno i filozofsko obrazovanje, ali koje se može pružiti na razini kultiviranih umova. Takvo obrazovanje u laičkoj državi može stvoriti samo zajednica sama. Ono se mora podupirati, po potrebi i poticati, i u svakom slučaju mora biti koordinirano i unificirano. Mnoštvenost težnji ne isključuje jedinstvo institucije u kojoj se one mogu okupiti i povezati. Židovsko više obrazovanje ima se obraćati studentskoj omladini koja će biti pripremljena da ga primi u židovskoj školi ili u prijašnjim židovskim studijima. Ono će pokušati utjecati u drugom obliku, prilagođenom dokolici i ukusima mladih koji dosad nisu primili židovsko obrazovanje, na buduću elitu francuskoga židovskog društva. Konačno, ješivot moraju biti uklopljene u židovski sustav visokog obrazovanja i suradnja s njima mora biti svjestan cilj i zahtjev.

Oko židovske srednje škole ili židovske institucije višeg obrazovanja valja konstituirati grupu, svjesnu svog postojanja i svoje brojčane važnosti, sastavljenu od židovskih intelektualaca koji znaju hebrejski, poznaju temeljne židovske tekstove i daju tim tekstovima vitalnu važnost. Ta inteligencija već postoji u raspršenu stanju – valja je okupiti.

U pokrajinskim gradovima u kojima nije moguće otvoriti redovnu židovsku školu, židovsko obrazovanje mora se pružiti u obliku komplementarnih programa nedjeljom i četvrtkom. Zajedničke općine ili centri u kojima se ti programi mogu ostvarivati dobit će ulogu od najveće važnosti i zbog tog obrazovanja i zbog okupljanja svih židovskih energija koje se u njima stječu i postaju djelatne. One će tako postati živ i vidljiv izraz tih energija. Treba prepoznati određenu edukacijsku vrijednost i u samoj činjenici okupljanja židovske omladine, koji god bio njegov razlog.

Ali židovska škola ne može težiti, u slobodnoj zemlji kao što je Francuska, obuhvatiti većinu židovske omladine. Njezin se rad stoga proširuje na židovsku djecu koja pohađaju javnu školu putem komplementarnih programa, pokroviteljstava, omladinskih pokreta, organizacije prazničnih programa i aktivnosti, Zajedničke kuće.

To je nacrt projekta koji može poslužiti kao temelj za židovsku kulturnu politiku u Francuskoj, na putu prema novim institucijama. Ne treba misliti da je sve to moguće stvoriti, a još manje uništiti odjedanput – ali treba imati nit vodilju, orijentaciju, mjerila prema kojima se donose odluke.

Ništa nisam rekao o sadržaju. O pravoj znanosti moguće je govoriti samo iznutra. Kao što nema kraljevskog puta u matematici, nema ga ni u judaizmu. Formule su prazne ili neshvatljive bez znanosti iz koje izviru. U zamjenu za čin odanosti judaizmu, ne možemo vam odmah podastrijeti popis svih vrijednosti uz koje prianjate. Čuvene židovske vrijednosti! U redu je nazvati ih vrijednostima, jer to su samo postupci i dužnosti. Ali moramo imati barem minimum pouzdanja u njihovu bit, čak i ako smo prestali biti sposobni za vjeru.

Prava kultura ne može se rezimirati, jer ona počiva u samom naporu koji je njeguje. U tome je sav smisao ovog govora. Zahtijevati neki sažetak kulture znači očitovati, na nov način, nestrpljivost onih koji se na Jom Kipur, ili u času Kol Nidre, oslobađaju svih svojih dužnosti i ištu zaključke judaizma a da nisu utvrdili njegove premise. Ah, taj vječiti zazor prema naporima i dosadnim trenucima od kojih su kulture sazdane! Kad je neki Rimljanin upitao Hilela, prije otprilike dvadeset stoljeća, što je bit judaizma, nije mu čak ponudio ni da sjedne i razloži stvar. Natjerao ga je da stoji na jednoj nozi kako bi se izbjegla raspredanja. Hilelov odgovor zaslužuje da ga se ponovi: "Ne čini drugom ono što ne želiš da se tebi čini – to je sva Tora, a što se tiče ostalog, odi pa nauči."

No ako je zahtijevani napor nesrazmjeran obećanim rezultatima; ako, nekim čudom, život bez judaizma i bez Židova još može privući umove Židova godine 1959., dopustite mi da ispričam nešto za kraj.

Drugi Psalam sadrži redak koji je veoma impresionirao svetog Pavla i moderne mislioce. Osobito mi je stalo da ga pročitam naglas, jer mi već odavno slabo hajemo za naše tekstove osim kad se pojave pod navodnicima u nežidovskim knjigama. Redak je sljedeći: "Služite Bogu u strahu, i radujte se dršćući." On je postao vrlo popularan. Čuveno Kierkegaardovo "strah i drhtanje" njegova je parafraza. On je služio za analizu religioznog osjećanja u kojem Božja prisutnost vjerniku pobuđuje napetost između proturječnih emocija radosti i drhtanja. Koja veličanstvena dijalektika za duše privedene liturgiji! Nešto me je, međutim, u tome zaprepastilo, možda zbog mog prirođenog nepovjerenja prema osjećajima kad postanu zbrkani. Taj prijevod mi se uvijek činio, neću reći dosta nekatolički, već dosta nežidovski. Jednog sam dana vidio komentar na njega u talmudskoj raspravi Berakhot u kojoj je komentator, referirajući se na Jeruzalemski Talmud, pročitao taj redak na sljedeći način: "Služite Bogu u strahu – i u drhtanju svih, radovat ćete se." Upečatljiva gramatika: subjekt koji drhti nije subjekt koji se raduje. Ovaj put, prijevod mi se nije učinio samo zaprepašćujućim nego i površnim i sablažnjivim. Učinio mi se površnim u usporedbi s dijalektikom prve verzije koja budi imaginaciju. Učinio mi se sablažnjivim zbog toga što u njemu židovski partikularizam osuđuje svijet na drhtanje i zadržava radost za sebe!

Trebalo bi se barem upitati što je to drhtanje. Barem da se otkrije, na temelju prirode tog drhtanja, smisao onoga "služite Bogu u strahu" čime počinje naš redak i što je "bit judaizma". Drhtanje nije običan strah i nije tjeskoba, omiljena našim suvremenicima. Drhtanje je kad su temelji svijeta uzdrmani, kad je identitet stvari, ideja i bića odjednom otuđen, kad A više nije A, kad B više nije B, kad gospodin B više nije gospodin B nego izdajica i razbludna guja, i kad gospodin K prestaje biti gospodin K; drhtanje je kad vas novine koje kupite kupe, kad riječ koju čujete ne znači ni ono što znači ni ono što pobija, kad laž koja se prokazuje laže prokazujući se, a da negacija negacije ne postaje afirmacija; drhtanje je čitav moderni svijet s obje strane Željezne zavjese kad ga se vidi bez zavjesa i velova; drhtanje je i kad se i dalje ustručavamo suditi tom svijetu zato što – i to je vrhunsko drhtanje – kroz moja usta možda govori netko drugi, neznanac koji me zaveo ili kupio i kojeg ne uspijevam dovesti do poklapanja sa sobom.

Judaizam obećava oporavak, radost pribranosti u univerzalnom drhtanju, bljesak vječnosti usred propadljivosti. Treba li mu vjerovati? On je dosad bio žrtva povijesti, nije usvojio njenu okrutnost. On je nekoć znao izreći riječ odijeljenu od vreve tih insinuacija, riječ koja raskida i ogoljuje, proročku riječ. Treba li mu vjerovati na riječ? Ništa nije izvjesno, ali pruža se prilika.

Iskoristimo priliku!

Vjerujmo! Potpis ne izgleda loše!