U tričavostima svakodnevice, ljudska zajednica ne sliči svojem mitu. Ipak, postoji visok poziv što ga ona neprestano upućuje i na koji odgovaraju intelektualci (njezini stari), pozorni prema raisons d'être, te mladi, spremni žrtvovati se za ideje, odnosno sposobni za ekstremističke ideje. Ne može se reći da su zapadni Židovi između 1945. – 1960. očitovali svoju bit tako što su mijenjali vjeru ili ime, štedjeli ili stvarali karijeru. Oni su nastavili Otpor, u apsolutnom smislu riječi. Karijera ne isključuje strogost intelekta ni hrabrost, katkad mukotrpnu. Mladi se iskorjenjuju i odlaze u Izrael, ili u Orsay, Aix, Fublaines; ili prihvaćaju, slijedeći druge putove, nečovječne dogmatizme na temelju jednostavnog obećanja oslobođenja Čovjeka. Smještanje Židova u današnjicu stoga vodi radikalnom razmišljanju. Njezin jezik nije uvijek laž. Željeli bismo se upustiti u ovu analizu sa svom stidljivošću i razboritošću što ih ta tema zahtijeva, u članku napisanom za časopis. Jer, bez tog sažetog istraživanja, položaj judaizma u drugoj polovici stoljeća i dalje bi se svodio na vječito pitanje antisemitizma.

Religijsko doba ili atomsko doba – ta obilježja modernoga svijeta, parole ili kletve, kriju u sebi dublje usmjerenje. Unatoč nasilju i ludilu što se odvijaju pred našim očima, živimo u času filozofije. U njihovu djelovanju, ljude podupire izvjesnost da su u pravu, da se nalaze u skladu s procjenjivim silama koje zbilja pokreću stvari, da koračaju u smjeru povijesti. To dostaje za njihovu mirnu savjest. Onkraj napretka znanosti koja otkriva predvidljivu igru sila u materiji, pretpostavlja se da se i same ljudske slobode (pa čak i misli koje postaju svjesne te igre) usklađuju s nekim racionalnim poretkom. Zakopan u dubini Bića, očekuje se da će se taj poredak ustanoviti usred bijela dana, kroz meteže suvremene povijesti, kroz patnje pojedinaca kao i kroz njihove želje, strasti i pobjede. Planetarno industrijsko društvo u nastajanju obećava ukinuti sva proturječja što razdiru čovječanstvo. Ali u isto vrijeme i dubine čovjekove duše. Razum se diže kao bajoslovno sunce koje čini providnim neprovidnost stvorenja. Ljudi koji su izgubili svoje sjenke! Ništa više nije sposobno apsorbirati ni odraziti tu svjetlost koja dokida čak i nutrinu bićâ.

Taj uspon razuma kao plod filozofije – i to je originalnost našega doba – nije osvajanje vječnosti u smislu obećanja Logosa antičke mudrosti. Razum ne prosvjetljuje misao koja se oslobađa od događaja, kako bi njima upravljao u dijalogu s bogom, prema Platonu jedinim dostojnim sugovornikom. U realnosti se ništa ne može susresti u sirovu ili čistu stanju, već samo oblikovano, preobraženo ili odraženo u čovjeku i po čovjeku – čak i priroda, nebo, šuma. Elementi nas dotiču preko civilizacije, jezika, književnosti, umjetnosti. Inteligibilno se odčitava u biljegu što ga u stvarima ostavlja rad smrtnika, u perspektivama koje otvaraju države i carstva što su osuđeni na propast. Tako, u epopeji ili drami inteligencije, čovjek je akter prije no što je mislilac. Realnost se očituje – odnosno isijava inteligibilnom svjetlošću – u povijesti u koju se ugrađuje svaki ljudski pothvat, djelo ograničenih sloboda koje, zbog toga, iznose svoje projekte tako što ih ostvaruju a ne tako što dominiraju svojim djelom. Sudbina pojedinca je odigrati, u odgovarajućem trenutku, ulogu u drami razuma, a ne prihvatiti tu dramu.

Važno je biti autentičan, a ne biti u istini; angažirati se, a ne spoznati. Umjetnost, ljubav, čin odnose pobjedu nad teorijom. Talent je dragocjeniji od mudrosti i samokontrole. Nije li jedan židovski intelektualac s one strane Kanala prije nekoliko godina ostvario golem uspjeh nizom predavanja po Engleskoj u kojima je vrednovao judaizam na temelju talenata i originalnosti ražidovljenih Židova?

U toj popustljivosti prema smrtnosti koju nazivamo povijesnom sviješću, svatko je potaknut dosegnuti čas, dakako prolazan ali jedinstven, u kojem će biti na visini vremena koje tek što nije isteklo, otkriti poziv koji vam to vrijeme upućuje. Odgovoriti na poziv prolaznog trenutka! Nipošto se ne smije zakasniti. Poput onog anđela koji je, prema Midrašu, imao otpjevati jednu jedinu pjesmu pred prijestoljem Višnjega, u jedinstvenom trenutku, svome, unutar svekolike Božje vječnosti. Izraelov antagonist, on je imao nesreću i stigla ga je zaslužena povijest u noći koja je prethodila jedinstvenom trenutku njegove sudbine.

Nakon Oslobođenja, Židovi se hrvaju s Anđelom Razuma koji ih je često salijetao i koji ih više, već dva stoljeća, ne pušta na miru. Unatoč hitlerovskom iskustvu i razočaranjima asimilacije, velika vokacija života odjekuje kao poziv univerzalnog i homogenog društva. Pitanje ovdje nije je li modernizam današnjega života uskladiv s poštivanjem subote i obrednom prehranom, ili treba ublažiti jaram zakona. Ta se važna pitanja postavljaju osobama koje su se već opredijelile za judaizam. One biraju između pravovjerja i reforme u skladu s vlastitim idejama o strogosti, hrabrosti i dužnosti. Jedni nisu neminovno licemjerni, drugi ne idu uvijek linijom manjeg otpora. Ali to je obiteljska razmirica.

No židovska svijest više nije ondje. Poput kuće bez mezuze, to je apstraktni prostor koji prožimaju ideje i nade svijeta. Ništa ih ne zaustavlja, jer ih ništa ne prima. I sama se nutrina slama pod njihovim neodoljivim pritiskom. Judaizam dijaspore više nema unutrašnju stranu. On je ušao vrlo daleko u svijet kojem se, međutim, suprotstavlja. Suprotstavlja li mu se?

Razum, naime, kojim isijava Anđeo (ili Zavodnik) oslobađa od svih partikularizama. Stare stvari koje se raspadaju remete naše maglovite snove. Ne ispunjava li se tako neki veći, muževniji san? Jeftini optimizam 19. stoljeća, bez ikakva utjecaja na realnost, idealizam izoliranih i neučinkovitih pojedinaca zamjenjuje preobrazba bića čija se plemenitost temelji na pozornosti prema realnom, beskompromisnoj i beziznimnoj logici, netolerantnoj i univerzalnoj poput religije. Ključna važnost koju za ljude poprima preobrazba stvari i društava te pozornost koju etablirane religije posvećuju preobrazbama ovozemaljskog života, neka su od glavnih obilježja našega vremena. Religijsko i profano možda nikad nisu bili manje odijeljeni. Kako se, u toj situaciji, oprijeti vjetrovima koji u svome vrtlogu odnose židovsku osobnost? Kad Razum zazvoni o zvono povlaštenih objavljenja, ne doziva li to pjev sirena? Hoće li judaizam podići stijeg protiv onoga što se, tautološki, naziva slobodnom mišlju, protiv njezinih ostvarenja u konkretnome svijetu? Nije li on, protivno religijama koje su iz njega proizišle, osporio ideju osobnog spasa koji bi bio odjeljiv od otkupljenja vidljive realnosti? Tim je religijama lako. One donose nadnaravne istine i sakramente i utjehe koje ni jedna znanost ne bi mogla pružiti. Razum koji osvaja svijet ostavlja im stanovitu ekstrateritorijalnost. Judaizam ujedinjuje ljude u idealu zemaljske pravde koje je Mesija obećanje i ispunjenje. Etika je njegov prvobitni religijski osjećaj. On ne utemeljuje nikakvu crkvu u transetičke svrhe. On dosljedno razlikuje "mesijanizam" i "budući svijet". Svi su proroci prorokovali samo kako bi navijestili mesijansko doba; što se tiče budućega svijeta, "nije ga vidjelo ni jedno oko osim Tvojega; Bog će ga ispuniti za onog tko čeka" (Sanhedrin 99 a).

Ta borba s Anđelom je, dakle, neobična i dvojaka. Nije li protivnik dvogub? Nije li taj koštac grčenje nad sobom? Je li to borba ili zagrljaj? Čak i u najdojmljivijoj borbi Izraela za svoju osobnost – čak i u izgradnji Države Izrael, čak i u njezinom utjecaju na duše sa svih strana svijeta – opstoji uzvišena dvosmislenost: pokušavamo li se održati u modernome svijetu, ili u njemu utopiti svoju vječnost?

Na kocki je naime vječnost Izraela bez koje nema Izraela. Borba je realna. Moderni razum koji preobražava svijet ugrožava judaizam na dosad neviđen način. Jer on je iskusio i druge prijetnje i ugroze. Kozmologija i znanstvena historija svojedobno su ugrozile poznavanje Biblije, filologija je dovela u pitanje iznimnost same Biblije, rasplinute u moru tekstova i prateći njegove beskonačne plime i oseke. Na te napade, apologetika je odgovarala raspravama o iznesenim argumentima. Ali iznad svega, vjernici su im mogli suprotstaviti pounutrašnjenje vjerskih istina. Kakvu važnost imaju znanstvena pobijanja biblijske kozmologije ako u Bibliji ne postoji kozmologija, nego slike što potkrepljuju nenarušivu nutarnju izvjesnost, figure što govore religioznoj duši koja je već smještena u apsolutu? Kakvu važnost ima osporavanje filologije i historije navodnog vremena nastanka i podrijetla svetih tekstova, ako su ti tekstovi bogati nutarnjim vrijednostima? Svete iskre individualnih objavljenja mogle su polučiti svjetlost, premda su nužno izbijale u najrazličitijim momentima povijesti. Čudo konvergencije nije manje čudesno od čuda jedinstvenog izvora. Vječnost se može naći u utvrdi unutarnjeg života zahvaljujući kojoj Izrael počiva na postojanoj hridini.

No moderna misao pobija vječnost Izraela time što dovodi u pitanje sam unutarnji život kao mjesto istine. Istina se sada očituje u razvitku društava, uvjetu svake ideje što se rađa u mozgu pojedinca. Samo himere i ideologije nemaju potrebe za društvenim temeljem. Ono što je razumno u židovskoj objavi, dolazi joj od ekonomskog i socijalnog determinizma. Ideje obdarene moću nutarnjeg uvjerenja iskrsavaju u neosobnoj i anonimnoj budućnosti koja zahvaća ljude poput zaraze. Razum ih može samo obmanjivati. Tako oni umišljaju da ostvaruju svoje planove. Proročanstva su plod igre povijesnih sila kao što su benzin ili kaučuk rezultat sintetičkih procesa u laboratorijima.

Danas, valovi racionalne povijesti izlokavaju samu hridinu Izraela. Posrijedi je erozija Apsoluta.

Ta vječnost Izraela, međutim, nije povlastica ponosite nacije ili nacije sklone iluzijama. Ona ima određenu ulogu u ekonomiji bića. Ona je neophodna za samo racionalno djelo. U svijetu koji je odsada povijestan, zar netko ne treba biti star kao sam svijet? Moderni svijet, lišen svake postojanosti, doživljava frustraciju. Pravda u ime koje je zazivao razum, ne zahtijeva li ona povlačenje na stabilan teren, nutarnjost, osobu? Osoba je neophodna za pravdu i prije no što je neophodna za sebe samu. Vječnost je nužna za osobu. Najoštroumniji mislioci, čak i našega doba, pokušavali su je doseći. Oni koji inzistiraju na angažmanu u Sartreovu djelu zaboravljaju da je njegova glavna briga zajamčiti stanoviti dezangažman unutar angažmana. To vodi u nihilizam u njegovu najplemenitijem izrazu – negaciju vrhunskog angažmana koji je za čovjeka njegova vlastita bit.

No, činjenje ustupaka pred problemima što ih postavlja egzistencija kako bi se, sa sve veće visine, nadlijetala realnost dovodi do nemogućnosti požrtvovnosti odnosno samoponištenja. Ovdje, judaizam se uklapa u moderni svijet. Uklapa se tako što se od njega odjeljuje. Odjeljuje se od njega time što potvrđuje nedodirljivost određene biti, vjernost određenom zakonu, određeni rigorizam. To nije povratak na status stvari, jer ta vjernost razbija ugodnu čaroliju uzroka i učinaka o kojoj je sada moguće donijeti sud.

Judaizam je nepodudaranje sa svojim vremenom, u podudarnosti: u radikalnom smislu riječi, anakronizam, istodobnost mladosti pozorne prema realnom i nestrpljive da je promijeni i starosti koja je sve vidjela, sežući do izvora stvari. Nastojanje oko prilagođavanja svojem vremenu nije vrhovni ljudski imperativ, nego karakterističan izraz samoga modernizma; ono je odricanje od nutarnjosti, od istine, mirenje sa smrti i, kod podlih duša, zadovoljstvo u nasladi. Monoteizam i njegova moralna objava konkretno su ostvarenje, onkraj svake mitologije, prvobitnog anakronizma ljudskog.

On je smješten dublje od povijesti, ne poprima njezin smisao, ne postaje njezinom žrtvom. Zbog toga ne traži svoje oslobođenje od vremena, u statusu mrtvih civilizacija, antičke Grčke ili Rima. Te civilizacije ne izmiču utjecaju događaja ni u svojim grobnicama. "Kad umrem," rekao je rabi Josi ben Kisma svojim učenicima, "pokopajte moje ostatke duboko u zemlju, jer za sve će babilonske palme jednog dana biti privezani konji Perzijanaca, i u Izraelu neće biti lijesa koji neće služiti kao jasle sa zobi za konje Medijaca."

Prezirući tu lažnu vječnost, judaizam je uvijek želio biti istodobnost angažmana i dezangažmana, uključenosti i isključenosti. Čovjek koji je najdublje angažiran u svom životu – onaj koji ne može nikad zašutjeti – prorok – jest i najodjeljenije biće, najmanje sposobno za pretvaranje u instituciju. Jedino lažni prorok ima službenu funkciju. Midraš pripovijeda kako je Samuel odbio svaki poziv tijekom svojih tumaranja Izraelom. On je posvuda nosio svoj šator i svoje potrepštine. U Bibliji ta ideja nezavisnosti, čak i ekonomske, vrhunski je izražena slikom proroka Ilije kojeg hrane gavranovi.

Ali taj ključni sadržaj, koji povijest ne može dotaknuti, ne uči se kao katekizam i ne sažima se ni u kakav credo. Ne ograničava se ni na negativan i formalan iskaz nekog kategoričkog imperativa. Kantovstvo ga ne nadomješta. A najmanje je dar neke rasne povlaštenosti ili čuda. On se stječe u određenom načinu života – obredu i velikodušnosti srca – u kojem se ljudsko bratstvo i pozornost prema sadašnjosti pomiruju s vječnom distancom prema suvremenosti. On je stanovita askeza, odnosno oblikovanje boraca. Konačno, on se stječe i održava u osobitom tipu intelektualnog života koji je proučavanje Tore, neprestanom ponavljanju, obnovi sadržaja objave u kojoj se o svim situacijama kroz koje prolazi ljudska pustolovina može izreći sud. Upravo je to objava: kocke nisu bačene, proroci ili mudraci Talmuda ne znaju za antibiotike i nuklearnu energiju; ali kategorije nužne za shvaćanje svih tih novosti već su na raspolaganju monoteizmu. On je vječno prvenstvo mudrosti u odnosu prema znanosti i povijesti. Bez njega, uspjeh bi se poklapao s razumom a razum s nužnošću življenja sa svojim vremenom. Hoće li vrhovno odbijanje uspjeha i mode doći od redovnika koji podaju caru carevo? Ili od ljevice koja se ne usuđuje otići do krajnosti prema kojoj je upravlja njezina politička misao koja se zaustavlja, bez razloga, kao zahvaćena vrtoglavicom, na rubu svojih vlastitih zaključaka?

Nije mesijanizam ono što manjka čovječanstvu spremnom nadati se i otkriti svoje nade u svemu što obećava, izgrađuje se i odnosi pobjedu i predstavlja se kao dovršenje. Svi su nacionalizmi danas nosioci mesijanskih poruka i svi su narodi izabrani. Monoteizam nije samo užasavanje pred idolima, već i njuh za lažno proročanstvo. Potrebna je osobita strpljivost – judaizam – da bi se odbile nedozrele mesijanske težnje.

Ti mladi ljudi, koji nestrpljivo žude za racionalnim djelovanjem, koji okreću leđa judaizmu zato što ih on, suviše sanjarski, ne rasvjetljuje dostatno o aktualnim problemima, o "golemoj stvarnosti koja se odvija izvan judaizma", zaboravljaju da je moć osporavanja važnosti velikog svijeta koji se nameće isključivo svojim formatom povlastica judaizma i najčišći nauk što ga on donosi ljudima; zaboravljaju da objava pruža jasnoću ali ne i recepte; zaboravljaju da angažman sam po sebi – angažman po svaku cijenu, angažman navrat-nanos, koji ruši sve mostove iza sebe, čak i onaj koji mora omogućiti povratak kući – nije manje nečovječan nego dezangažman što ga nameće strah za vlastitu udobnost i koji dovodi do paralize društva koje je pretvorilo teški zadatak judaizma u vjeroispovijest, priručno sredstvo buržoaskog komfora.

Ti su revnosnici angažmana ponešto slični učenicima rabija Josija ben Kisme koji su upitali učitelja: "Kada će doći sin Davidov?" Po svoj prilici, oni su već osuđivali jalovost "halahičkih" rasprava, koje nemaju veze s gorućim problemima mesijanizma, smisla i svrhe povijesti. Rabi Josi izbjegao je odgovoriti: "Bojim se da vi zahtijevate znak." Učenici će i dalje smatrati učiteljevu mudrost apstraktnom i općenitom. I tada su već mislili da je mesijansko doba nagoviješteno u događajima povijesti kao što je plod nagoviješten u sjemenu, i da je dozrijevanje izbavljenja utvrđeno kao sezona šljiva. Hoće li učitelj progovoriti?

Učenici neće tražiti znakove. Rabi Josi ukazat će na periodičnu strukturu povijesti, izmjenu uspona i padova iz koje mesijansko doba ne proizlazi ni logički ni dijalektički, strukturu u koju će se oni uklopiti kao izvana: "Kad vrata ovoga grada padnu i budu obnovljena, ponovo padnu i ponovo budu obnovljena, i ponovo padnu tako da obnovitelji više neće moći dovršiti svoj zadatak, ben David će doći."

Ne zatvara li se učitelj u općenitosti kako bi izbjegao probleme? Povijest je odijeljena od svojih ostvarenja, politika od morala. Stroga povezanost događaja ne zajamčuje sretan ishod. Tu nema nikakva znaka. U redu. Ali hoće li učitelj odbiti znakove koji su potrebni onima koji odbijaju radosne ali lažne vijesti? Otud će Židov crpsti snagu svojeg odbijanja i izvjesnog svojeg razloga postojanja, u svijetu prožetom tokovima energije i života u kojem on nije ništa, što se izlijevaju iz živih voda koje izviru iz stihijskih dubina i koje, radosno, prenose graditelje država, poredaka i Crkava. Ne iziskuje kriterij. Rabi Josi dat će zahtijevani znak: "Neka se vode špilje Banias pretvore u krv! I pretvorit će se u krv" (Sanhedrin 98 a).

Banias, jedan od triju legendarnih izvora koji će ostati otvoreni na kraju potopa; Banias - izvor Jordana. Vode svih krajeva povijesti, svih nacionalizama (čak i židovskog nacionalizma), izviru kao neodoljive sile prirode, vode svih krštenja i svih poništenja, vode svih mesijanizama! Ljudi koji vide ne mogu odvratiti pogled od nevine krvi koju one razvodnjuju.