Na konferenciji održanoj u palači UNESCO-a u Parizu od 21. do 23. lipnja 1960. prigodom stogodišnjice postojanja Alliance Israélite Universelle, profesor Vladimir Jankélévitch iznio je blistavo izlaganje, puno domišljatosti i mudrosti, o filozofiji tolerancije. On je pokazao da ta vrlina pretpostavlja, u mnoštvu različitih osoba, jednako mnoštvo apsoluta (koliko se god to stavljanje apsoluta u množinu može činiti paradoksalnim); da racionalna istina oko koje se ta odijeljena ljudska bića mogu ujediniti ne uključuje svo njihovo biće; da ono što ostaje izvanjsko jednodušnosti nije ni beznačajno ni zanemarivo, već je upravo apsolutno, originalno za čitavu vječnost, kao ono ja svakog pojedinog čovjeka čije nas izravno i neporecivo iskustvo uči nesvodivoj jednosti. Te različite osobe ostaju odijeljene čak i u istinama u kojima nalaze zajedništvo. Ali ta odijeljenost nije neko rješenje u nuždi koje treba naprosto prihvatiti. Ona otvara put jednom drugom zajedništvu, onom ljubavi – koja je nezamisliva bez te odijeljenosti. Tolerancija krči put prema toj ljubavi, osim ako nije obrnuto i iz nje proizlazi.

Jedan ugledni učenjak, specijalist za jednu veliku monoteističku civilizaciju, toga je dana bio prisutan u kongresnoj dvorani. On je izrazio neke dvojbe. Ima li u tom mnoštvu nesvodljivih apsoluta još bilo kakvog mjesta za vrhovni apsolut vjere? Može li se sa sigurnošću utvrditi da je vjerska netolerancija samo odraz barbarstva mračnih stoljeća? Ne određuje li veza između vjere i mača vjersku istinu kao takvu? Različita od racionalnih bjelodanosti, u kojima netolerancija i tolerancija gube svako značenje, pripada li vjera nužno mnijenjima u kojima je tolerancija nešto lako prihvatljivo? Je li mnoštvo religija nešto što ide u prilog vjeri, kao što Njenom Veličanstvu Kraljici Engleske ide u prilog prosvijećeno mnijenje Opozicije čijeg vođu imenuje ona sama? Svrstavajući vjeroispovijesti među privatna mnijenja kao da ona one sliče estetskim ukusima i političkim preferencijama, ne svjedoči li moderni svijet, i opet, o smrti Boga?

To su važna i dalekosežna razmišljanja. U njima dolazi do izražaja stara predrasuda, koja je to krupnija što je predrasuda filozofa. Otkrivajući dostojanstvo racionalnog znanja, oni su sva druga znanja podveli pod kategoriju mnijenja. Odbili su priznati povlašteno mjesto vjere. Mnijenje zna da je promjenjivo i mnogostruko; ono već predviđa korist koju će moći izvući iz sukoba različlitih mnijenja. Vjerska izvjesnost izuzima svijest iz varijacija povijesti. Poput univerzalne istine filozofa, ni istina vjernika ne podnosi nikakvo ograničenje. Ali ona se ne okreće samo protiv tvrdnji koje joj proturječe, nego i protiv ljudi koji joj okreću leđa. Njezin se žar užiže o plamen lomača. I najblaža vjerska istina je već križarski rat.

S obzirom na to, kako se odlučiti između religije i tolerancije?

Da bi se izašlo iz te dileme potrebno je, možda, uvidjeti da je ono što je najkarakterističnije za moderno doba upravo kraj vjerskih ratova. Mi naime suviše olako nazivamo "križarskim ratovima" ideološke ratove našega vremena, koji su zapravo sukobi suprotstavljenih interesa. Ali trajno i nerazorivo svojstvo vjerskog gubi se u vjeroispovijesti svedenoj na rang privatnog života. To da tolerancija može biti inherentna religiji a da ta religija ne izgubi svoju isključivost – možda je to pravo značenje judaizma. On je religija tolerancije.

On zadržava mučno stremljenje k apsolutnom. Judaizam se ne doživljava – kad se doživljava – kao jedinstveni ali prolazni trenutak u kojem vječnost ostvaruje plan koji izmiče pojedincu. "Neću te ostaviti bez pomoći, ali neću te pustiti samog", kaže biblijski Bog Jošui, naznačujući tako nepopustljivost božanskog zahvata.

No, taj zahvat Izrael doživljava u etičkom životu čiji obredni zakon sam po sebi zajamčuje disciplinu i kulturu. Prihvat Stranca koji Biblija neumorno zagovara ne predstavlja izvod iz judaizma i njegove ljubavi prema Bogu (kao što je rječito pokazao Neher na istom skupu na kojem je govorio Jankélévitch), već je sam sadržaj te vjere. Ta vjera je odgovornost koja se ne može odbiti. "Grob nije utočište, jer stvoren si protiv svoje volje, i protiv svoje volje se rađaš i živiš, i protiv svoje volje umireš, i protiv svoje volje morat ćeš položiti račun pred Kraljem kraljeva kraljeva", kaže Rabi Eliezer Hakapar. Prije no što se pojavi kao netko sličan čija uvjerenja treba uvažiti ili dovesti u pitanje, Stranac je za Židove onaj koji obvezuje. Židovska vjera je tolerancija zato što od samog početka nosi sve breme svih drugih ljudi. Njena prividna zatvorenost vanjskom svijetu, njena ravnodušnost prema misiji – i prema vjerskom ratu koji u njoj drijema – ne proizlazi iz oholosti, nego iz određene zahtjevnosti prema sebi. Netrpeljivost koju ona u sebi sadrži nije usmjerena na doktrine, nego na nemoralnost koja može izobličiti čak i ljudsko lice bližnjeg. Biblijski "vjerski ratovi" vode se protiv zla, bezbožnosti Prirode koje ni sama zemlja ne može podnijeti, izbacujući bezbožnike iz svog krila. Idolatrija se ne suzbija zbog njenih zabluda, nego zbog moralne iskvarenosti koja je prati. Prema mišljenju Rava Jehude (Sanhedrin 63 b) apsurdnost idolatrije nešto je posve bjelodano svima, ali ljudi joj se ipak odaju zato što ona "opravdava javni razvrat".

Nikad nitko nije primijetio da je ideja Izraelove izabranosti, koja se naizgled kosi s idejom univerzalnosti, zapravo temelj tolerancije. Ta ideja u judaizmu završava u krajnjoj prisnosti sa Strancem, zato što "pravednici svih nacija imaju udjela u budućem svijetu"; njezina krajnja konsekvencija jest potvrda toga da je svijet stvoren za "putove mira". Upravo te krajnje konsekvencije otkrivaju smisao izabranosti. Ona ne izražava toliko ponos pozvanog koliko poniznost sluge. Ona nije ništa zazornija od izabranosti u koju je postavljena svaka moralna svijest. Bolje od doktrinalne jednodušnosti, ona zajamčuje mir. Ona je arogancija besplatne dužnosti, koja prezire reciprocitet.

U judaizmu, uvjerenje u vlast apsoluta nad čovjekom – ili religija – ne pretvara se u imperijalističku ekspanziju koja proždire sve one koji je odbijaju. Ona izgara prema unutra, kao beskonačan zahtjev prema sebi, beskonačna odgovornost. Ona se doživljava kao nešto za što smo izabrani. "Jedino sam vas izabrao između svih obitelji zemlje", kaže Amos, i odmah dodaje: "Zbog toga ću od vas tražiti račun za sve vaše opačine." Ali ta činjenica pretvara judaizam u modernu religiju, u religiju tolerancije. U tom smislu religije koje su se iz njega razvile nisu ga nadmašile, niti mu čak oduzele djelatnu moć. Jer on je svojim tvrdoglavim opstankom bez sumnje pridonio rehabilitaciji tolerancije u kršćanskoj i islamskoj misli, te prenio njenu poruku čitavom modernom svijetu.