Biti odrastao između 1939. i 1945., preživjeti dvadeset godina po svršetku rata, to zacijelo znači svjedočiti usponu novoga ljudskog vala. Smjena generacija ne očituje se nužno u obliku antagonizma. Ali odmak mijenja perspektivu. U povijesti tvrdi se da se bolje vidi izdaleka. Promjena počiva upravo u potvrđivanju tih povijesnih prava. Nacistički progon i, neposredno nakon istrebljenja, čudesno ostvarenje cionističkog sna o državi u kojoj živjeti mir znači živjeti opasno – sve to postupno postaje povijest. Ta strast u kojoj je sve to svršilo, ta smionost ponovnog započinjanja – unatoč promjenama koje ih zahvaćaju, sve do jučer one su se doživljavale kao znakovi iste izabranosti ili istog prokletstva, odnosno iste iznimne sudbine. Suvremenici nose trajnu opeklinu na boku, kao da su vidjeli previše od Zabranjenog i kao da moraju zauvijek nositi sramotu što su preživjeli. Elie Wiesel je dobro govorio o tome. Kakva god bila misao te generacije – revolt, nijekanje, sumnja ili slavno potvrđena izvjesnost, u poniženjima – ona je imala pečat vrhunske kušnje. I za same kršćane, nakon dvadeset stoljeća anakronog postojanja judaizam ponovo postaje teatrom Božanstvene komedije. Na toj razini osnovana je Država Izrael. Ona je uskrsnula 1948. u inat svim sociološkim, političkim, historijskim vjerojatnostima. Cionistički san – plod najvjernije, najtrajnije, najnevjerojatnije nostalgije – vratio se samim izvorima Objave i bio je odgovor na najviša očekivanja. Obistinio se po cijenu muka i žrtava izazvanih sjajem, nevidljivim onima koji su ostali zatvoreni prema tom snu i koji su mogli razabrati, pored svojih siromašnih majura, tek najbjedniju zemlju Istoka u kojoj se, kao med i mlijeko, izmjenjuju pustinje i močvare.
Zapadnjački judaizam odjednom se našao u neposrednom dodiru sa svojom zaboravljenom tradicijom za koju je smatrao da je izgubila smisao nakon čitavog stoljeća filozofije, spiritualizacije i neizbježive kritike. I ta se temeljna iskustva sada međusobno pobijaju kao i sama učenja koja su na trenutak iznijela na obzorje.
Naši su neprijatelji učinili prvi korak. Stavili su u pitanje činjenice i brojke. To se nastavilo među nama. Neizrecivo koje se imalo učiniti riječju ne pretvarajući se u literaturu u ustima onih koji se samoponištavaju pred istinom – jednog Leona Poliakova, jednog Luciena Steinberga, jednog Josepha Billiga i čitavog tima upućenog u duh Yad Vashema – prepušteno je fantaziji romanopisaca sa zamašnim nakladama. To su redatelji predstava, uprizoritelji spektakala. Besramnost i svetogrđe opravdavaju se talentom. Kao da istinska umjetnost može naći, u formama koje su još tople i krvave od života, izraz za tu vrijednost i tu krv. Izumjeli smo ideologije. Ona mučeništva preživljavanja zamijenila je onu – koja je već odslužila svoje – mučeništva pravde na putu k iščeznuću. Naposljetku ćemo imati Židove koji su tvorci vlastita istrebljenja. Ubrzo lišen svakog stvarnog misterija, taj će se papirnati i beletristički misterij u koji ćemo prestati vjerovati iscrpsti u sociološkim, ekonomskim i političkim potrebama. Neće više ostati ništa od smisla koji, unatoč spoznaji uzroka, rasvjetljuje događaje i poziva osobe i nacije da budu. Jedan uspješan mladi autor već je sveo genocid logora na probleme što ih postavljaju uvjeti radnika u Renaultovim tvornicama. Religijski konformizam i površni ateizam doživljavaju istodoban preporod. Pravila neizbrisivog njima se čine kao vrhunsko ostvarenje Vremena i Duha. A na svakom uzastopnom zasjedanju Koncila, nismo li čuli odjeke prohujale oluje, na koju je kardinal Bea uzalud pokušavao podsjetiti, usred sveopćeg kajanja i apokaliptične tutnjave?
Što se tiče Izraela, zbog ustrajavanja na njegovu značenju kao države, on se potpuno sveo na političke kategorije. Ali njegovi su se graditelji iznenada našli na strani kolonijalista. Nezavisnost Izraela domalo se nazvala imperijalizmom, tlačenjem urođeničkih populacija, rasizmom. Činjenica se odijelila od Ideala. Eshatološki san zamijenile su zamamnosti turizma, i osamnaest godina poslije osnutka Države Izrael atraktivni časopisi i dalje hrane svoje čitaoce nevjerojatnim i nepromjenjivim fotografijama što predstavljaju mišićave mlade djevojke kako veselo koračaju prema izlazećem suncu. U tome svijetu ima jednako malo poteškoća kao u svijetu publicističkih slika koje promoviraju novu električnu napravu. Možda prvi put u svojoj povijesti, Židovi su se zatekli bačeni na stranu Reakcije i njihovo je srce razdrto između instinktivne izvjesnosti njihovih privrženosti i jednako neoprostivog progresizma. Sumnja izjeda dušu mladih, progresistički jezik izdajica obmanjuje i same izdajice.
Ono što se nagovještava na kraju tog dvadesetogodišnjeg razvitka jest povratak sila kojima smo zapravo bili izloženi od našega oslobođenja. To nisu sile Zla. Opasnost asimilacije – ako još ima nekog značenja – ne proizlazi iz vrijednosti inherentne bilo kakvom nacionalizmu. Već proizlazi iz ključne dvoznačnosti zadivljujuće slobodne misli kojoj se ne možemo uskratiti, ali koja nije zaštićena od tiranije – odnosno, od nihilizma. Jer onoliko koliko je djelatna i zbiljska, ona propituje sve pobjednike, današnje, sutrašnje ili preksutrašnje. Ona toliko uvažava činjeničnost da je u opasnosti upasti u zamku svršenog čina. Njezine zablude ispravljaju se po cijenu krivih koraka, zločina, ratova i revolucija. Jao onome tko donosi odluku dok njegova surova istina još nije dovršena. Najslobodnija misao na svijetu je i najpodjarmljenija.
Proroci judaizma ne filozofiraju u skladu s tragovima ili predviđanjima pobjednika. Oni odjeljuju pobjedu od istine. Oni označuju dobro i zlo ne baveći se smislom povijesti. Biti vječni narod možda je upravo to: ne prorokovati naknadno kao što čini dijalektika, razlikovati svoju desnicu od svoje ljevice i tako Desnicu od Ljevice; ne priznati da učenici rabija Akibe mogu primati pouke iz humanosti i humanizma od nasilnika, ili da preživjeli mogu nadomjestiti žrtve skidajući krivnju s ubojica; osporiti valjanost proturječnih koncepata kao što su nacionalsocijalizam i jednostranačje; ne vjerovati da je moguće, poslije Hitlera, štititi naciste i istodobno i dalje suosjećati s patnjom svojeg naroda i predstavljati avangardu revolucije. Čak nas ni Jean-Paul Sartre, kojem se divimo i kojeg jako volimo, ne može u to uvjeriti.
Kad dijalektika dosegne tu točku, treba se oduprijeti potpunoj asimilaciji. Moguće je, bez odricanja od logike, podsjetiti se kako pored Izraela protumačenog na duhovan način – gdje je znak jednakosti između Izraela i Univerzalnog bjelodan – postoji činjenični Izrael: osobita stvarnost koja je prošla kroz povijest kao žrtva, koja je nositeljem određene tradicije i izvjesnosti koje nisu čekale na priznanje od kraja povijesti. Izrael je jednak čovječanstvu, ali čovječanstvo sadrži Nečovječnost i stoga se Izrael poziva na Izrael, na židovski narod, na njegov jezik, njegove knjige, njegov zakon, njegovu zemlju. Poslije mnoštva smionih podviga egzistencije oslobođene svake kočnice i svih kriterija, njegova nas bit poziva i umiruje. Poslije tolikih unutarnjih i bezobličnih pustolovina, poslije humanizma bez nacije i povremenog idealizma bez opasnosti, treba – onkraj svih konfrontacija s posljednjim krikovima tobožnjeg aktualiteta – da budemo sposobni čuti sigurnu vokaciju koja je nadživjela vjekove, koja "oživljuje dušu", "daje mudrost priprostom", "veseli srce", "prosvjetljuje oči" i naučava sudove koji su "pravedni zajedno" (Psalam XIX, prema prijevodu Andréa Chouraquija).
Svijest o nacionalnosti podrazumijeva svijest o iznimnoj sudbini. Svaka nacija dostojna tog imena je izabrana. Ali ukoliko iskazujemo tu tvrdnju ne proturječeći sebi, utoliko već pripadamo nadnacionalnom redu. Izabranost svakog naroda sada se podudara s njegovom sposobnošću za ostvarivanje zajedničkog poslanja, koje on crpe iz svoje mladosti ili svoje duge prošlosti, tog nosioca univerzalnog smisla koji sprečava narode da ostare.
Ali izabranost poprima i snažnije značenje, kad k tome izražava i odgovornost od koje nacija ne može pobjeći. Svaka se nacija mora ponašati kao da sama ima odgovarati za sve druge. Posrijedi je moralna suverenost koju veliki narodi zadržavaju u svijetu koji danas može opstati samo uz ograničenje političkih suverenosti. No, za nacije kao i za osobe, moralna suverenost ogleda se u sposobnosti umiranja za ideju. Sve dok istine ostaju neodjeljive od simbola koji ih izražavaju i obreda koji ih časte, granica ustupaka onkraj kojih čovjek uviđa da je odmetnik i izdajnik snažno je i jasno ocrtana svim očima. Za zabranjenu gestu, modificiranu formulu, profaniranu tradiciju, prihvaćamo mučeništvo.
Ali nikakvo odricanje ne može narušiti priznata načela – kao što se olako kaže – "u duhu i istini". Ništa ne zaustavlja kretanje duše u njenom uranjanju u sebe. Ono bitno uvijek ima vremena prodirati sve dublje: čas bitke nikad ne dolazi, dan slave nikad ne sviće. Beskonačna vrela dijalektike i mentalnih zadrški! Svijet bez ceremonija u kojem je sve produhovljeno, ako se ne tiče kraja vremena, svijet je u kojem više nitko ne umire nasilnom smrću, osim planinara i svetaca. Ali u židovskom životu na Zapadu koji je želio biti potpuno unutarnji, Država Izrael ostvaruje povratak mogućnosti samoponištenja: kao u doba kada se pred krštenjem radije birala lomača, ponovo se rađa židovska vrijednost koja se i najasimiliranijemu čini vrijednom najviše žrtve. U tom smislu, Država Izrael predstavlja najveći događaj u modernom judaizmu.
Ali sudbina Židova koji nije Židov samo po duhu, koji ostaje mrski tjelesni Židov kojeg je izbljuvao Pascal, još je misterioznija. Od oslobođenja, on se u Europi sve više oslobađao od slova tekstova. Smatrao je zastarjelim sve što mu se činilo kontingentnim u tradicijama koje je naslijedio. Sve što ga je u njegovim tekstovima moglo odvojiti od drugih i sve što se u njegovim obredima činilo jedinstvenim, prestalo je izazivati bilo kakvu strast sposobnu okrenuti se u gnjev. Židovsko srce i židovska duša skrile su svoj identitet duboko unutra, dok su izvana izražavali samo skeptični smiješak. Jedino su bitke svijeta vrijedile truda da ih se bije do smrti. I tada je najsljeplja, najbrutalnija sila povijesti željeznom rukom povukla crtu – mitsku i izumljenu, ali ne i odabranu i željenu – preko koje ne može prijeći nikakvo odreknuće.
Dakako, ma što mogao kazati Sartre, judaizam nije posljedica antisemitizma. Konačna bit Izraela, tjelesna bit koja prethodi slobodi koja će obilježiti njegovu povijest – tu očito univerzalnu povijest, tu povijest za sve, svima vidljivu – ta konačna bit Izraela možda proizlazi iz njegove prirođene predispozicije za neželjenu žrtvu, iz njegove izloženosti progonu. O tome ne treba misliti kao o mističnom ispaštanju kojeg bi on bio ostvarenje kao kakva hostija. Biti progonjen, biti kriv a da se nije učinilo nikakvo zlodjelo, to nije istočni grijeh već naličje univerzalne odgovornosti – odgovornosti za Drugog – koje je starije od svakoga grijeha. To je nevidljiva univerzalnost! Naličje izabranosti zbog koje izlaže sepstvo [le moi[1]*] i prije no što je ono slobodno prihvatiti tu izabranost. Na drugima je da vide žele li ga izrabiti. Na tom slobodnom sepstvu je da utvrdi granice te odgovornosti ili je preuzme u potpunosti. Ali to može učiniti samo u ime te iskonske odgovornosti, u ime tog judaizma.
* Posrijedi je akuzativ osobne zamjenice prvog lica. (op. prev.) ↑