Pribjegavanje sudu povijesti ne sprečava da zločin stekne ugled kreposnog čina, ni da se priznata vrlina preobrazi u sramotu. Ali presuda sudišta u kojem magistrati čestito sude o svojim suvremenicima očituje još veću dvosmislenost u pitanju ljudskog djelovanja. Najzazornija nedjela nisu uvijek počinjena u zločinu. To je stara istina za svakog tko pristane pobliže ispitati namjere. Jedino, namjere više nemaju nedužan izgled pobožnih misli koje prolaze kao sjena kako bi opravdale neopravdivo. Danas, dobra namjera je čin. Za počinitelja političkog zločina, bilo na desnici ili na ljevici, bilo da je posrijedi izdaja ili ubojstvo, dobre namjere znače askezu i odricanje, samoponištenje i samoprijegor, svu strogost poslušnosti i vjernosti te, u svakom slučaju, otrgnuće od bezazlenog i osiguranog života. Bez sumnje, suviše je vrlina potrebno da bi se počinio zločin. Otud stanovita pomutnja u sudovima koji se donose o našim bližnjima, određeno odbijanje proglašavanja krivim i određeno odbijanje otpuštanja krivnje. Otud ponekad i najmjerno sljepilo kojim se izbjegava susprezanje od suda u svijetu koji zahtijeva žive reflekse i bučno negodovanje. Otud, konačno, i pribjegavanje sudu povijesti za koji se, čudesno, unaprijed zna kakav će biti.
No, možda ta proturječja morala proizlaze iz same žestine koja je pokretač našeg djelovanja i blagoslova koji mislioci toj žestini udjeljuju. Možda je moral već protjeran iz ponašanja kad se od njega zahtijeva samo da njime upravlja ili ga nadzire. Jedina moralnost stoga je ona blagosti.
A ipak, nije moguće zatvoriti oči pred suvremenim nasiljem. Ono nije samo barbarstvo. Ono tvrdi da razmršuje duboke zapletaje duhovnih kriza. Ono izbija kao korijen unutrašnjih jednadžbi. Ono se nudi kao put spasa, kao terapija duša. Intelektualci se stide svog vlastitog statusa, kao kakve nemoći ili iznemoglosti. Već gotovo pedeset godina oni se stide što se bave razmatranjem. Vječne biti odišu dosadom. Oni žele presijeći čvorove problema u djelovanju. Vjeruju da će nasilni raskid s tijekom stvari – kako bi se zadržalo ono što odlazi ili kako bi se ubrzalo ono što odlazi suviše sporo – vratiti duh njemu samom. Polagano dozrijevanje stvari je nepodnošljivo. Najživahniji i najnepromišljeniji život, onaj bezobrazne omladine, svojim je divljaštvom već riješio sva pitanja koja su civilizacije vjekovima taložile. Iznimka više vrijedi od pravila, borba više vrijedi od rada. Veliča se sve što je jetko i neumoljivo, pustolovno i junačko, opasno i intenzivno. Laska se adolescentima. Odbijanje pustolovine osuđuje se kao strah od života i tvrdi se da nema ničeg kukavičkijeg od tog straha.
Ali u toj točki nasilje, čak i ono neizbježno i pravedno, skupo i plemenito plaćeno podnesenim opasnostima ili smrću, može ne koštati ništa samo po sebi. Kušnja koja je trebala dolaziti od njegove nemoralnosti otupljuje se u junaštvu u kojem ono izbija na površinu i u kojem duše traže i nalaze svoj spas. Moderni je svijet izgubio vrline strpljivosti. Brza i učinkovita akcija u kojoj se sve zajedno ulaže u jedan mah zasjenila je tamni sjaj sposobnosti iščekivanja i trpljenja. Ali slavodobitno očitovanje snage je smrtonosno. Valja se podsjetiti tih vrlina strpljivosti ne da bi se propovijedala rezignacija protiv revolucionarnog duha, nego da bi se ukazalo na bitnu vezu između duha strpljivosti i prave revolucije. Ova dolazi od velike sućuti. Ruka koja se laća oružja mora trpjeti od samog nasilja te geste. Anesteziranje te boli dovodi revolucionara do praga fašizma.