Svi su već umorni od ideje religijske povlaštenosti Izraela. Prema nekima posrijedi je neopravdani ponos, dok se drugima ona čini kao nepodnosiva mistifikacija koja nas, u ime neke uzvišene sudbine, lišava zemaljskih radosti. Biti sličan svim drugim narodima zemlje, s policijom i kinodvoranama, kafićima i novinama – koje dostignuće! Konačno, kako smo zadovoljni – jedvice se skrasivši u svojoj zemlji – što se moramo uhvatiti u koštac, kao i sve "moderne nacije", s vlastitom inačicom problemčića koji je odnos između države i Crkve.
To turističko zadovoljstvo, što ga pruža prizor židovske uniforme i poštanske marke, zacijelo spada u naše niže radosti. Ali teško mu se oprijeti. Ono se nameće oprekom. Ono ovisi o samoj prisutnosti prošlosti koju odbijamo. Ono očituje opsjednutost tradicionalnim židovskim idealom i, u isti mah, svu lažnost koju u sebi nosi njegovo savršenstvo, pretvoreno u literarno savršenstvo. Ono očituje i moć fascinacije koju nad današnjim ljudima – pa bili oni i Židovi – ima sve što nosi žig države.
Neka drugi u tome razotkrivaju idolatriju! To znači imati nedostatan uvid u prirodu moderne države. Država nije idol, zato što upravo čini mogućom punu samosvijest. Čovjekova volja, beznačajna volja. Ona bi željela nešto vrijediti, ali ne može vrijediti koliko univerzum koji odbija. Suverenost države obuhvaća univerzum. U suverenoj državi građanin napokon može željeti. Djeluje u apsolutnom smislu. Dokolica, sigurnost, demokracija označavaju obrnuće određene situacije, početak slobodna bića.
To je razlog zbog kojeg, u svom dostojanstvu građanina, štoviše u službi državi, moderni čovjek prepoznaje svoju duhovnu prirodu. U sudbini zapadnih naroda država predstavlja njihovo ljudsko ostvarenje. Podudarnost između političkog i duhovnog označava čovjekovu zrelost, jer se duhovni kao i politički život čisti od svekolike sentimentalne, odjelite, privatne maglovitosti kojom se religije još hrane. Uzdignuće do duhovnog više se ne poklapa s posjednućem sakralnim. Duhovni život bez sakralnog! Jedino loša analiza može doći do zaključka da, kad zaboravljaju Boga, ljudi mijenjaju božanstvo. Opadanje religija ustanovljenih u formi Crkava neporeciv je povijesni fenomen. To nije posljedica bezbožnosti ljudi, nego pojave država. U odnosu prema univerzalnosti političkog poretka religijski poredak neizbježno poprima oblik nereda ili klerikalizma. Moderni čovjek, čovjek humanizma, jest čovjek u državi. S one strane trivijalnosti RRR, on je pravi antagonist religije i u samoj Državi Izrael.
*
Ali dostaje li obnova Države Izrael za politički život? I, bila ona i sam život duha, može li u sebi obuhvatiti judaizam? Malena država, koje proturječje! Posuđena kao svjetlost satelita, hoće li njezina suverenost moći uzdignuti duše do potpuna samoposjedovanja? Očito je da se Izrael potvrđuje na drukčiji način.
Religijska povijest produljuje kao bezgranično carstvo, sve do vrtoglave prošlosti, skromnu površinu njegova teritorija. No, za razliku od nacionalnih povijesti, ta se prošlost, poput kakve antičke civilizacije, utvrđuje iznad nacija, poput ozvjezdana neba. A ipak smo žive ljestve koje dotiču nebo. Ne počiva li partikularnost Izraelove prošlosti u tome što je on vječan i naš u isti mah? To jedinstveno pravo, otkriveno neupitnim židovskim iskustvom, da se nazove svojom doktrina koja je ponuđena svima – to je prava suverenost Izraela. Ono na čemu se temelji njegova zrelost nije ni njegov politički genij, ni njegov umjetnički genij niti čak njegov znanstveni genij (unatoč svim njihovim obećanjima), nego njegov religijski genij! Židovski narod tako realizira državu čiji utjecaj proizlazi iz te religije koju moderni politički život nadomješta.
Paradoks bi bio nerješiv kad taj religijski genij ne bi počivao upravo u borbi protiv opijenosti individualnim zanosima u ime teška i znanstvena djela pravde. Tu religiju u kojoj se Bog oslobađa od Sakralnog, tu modernu religiju utvrdili su farizeji razmatrajući Bibliju krajem razdoblja drugog Hrama. Ona se smješta iznad države, ali je već realizirala sam pojam duha koji moderna država nagovještava.
U zbirci radova objavljenoj, na hebrejskom, u New Yorku, Chaïm Grinberg, voditelj Kulturnog odsjeka pri Židovskoj agenciji, objedinio je članke nekoliko izraelskih autora na temu odnosa između religije i države.[1] Dok čitamo te tekstove, koji su dragocjeni ponajprije kao svjedočanstva, zapanjuje nas lakoća s kojom autori prelaze s religije na etiku. Nemamo dojam morala koji se pridodaje dogmi, već "dogme" koja je sam moral. Velike riječi "ljubav", "Božja prisutnost", konkretiziraju se s istinskom veličinom u niskim pitanjima prehrane, rada i smještaja. Suprotno svim mističnim uzbuđenjima koja, u dodiru s kršćanstvom, prožimaju pravovjerne ili liberalne težnje dijaspore, Izraelac osjeća čuveni Božji dodir u društvenim pregnućima. Ne radi se o tome da vjerovanje u Boga potiče na pravdu – ono jest ustanovljenje te pravde. Je li i dalje riječ o pravdi kao apstraktnom principu? Na kraju krajeva, ne smjera li religijsko nadahnuće na samu mogućnost Društva, mogućnost za čovjeka da vidi lice drugog?
Važnost Države Izrael ne počiva u realizaciji starog obećanja, ni u tome da ona označava početak materijalne sigurnosti – nažalost, neizvjesne! – nego u najzad pruženoj prilici za ostvarenje društvenog zakona judaizma. Židovski je narod žudio za svojom zemljom i svojom državom, ne zbog besadržajne nezavisnosti koju bi od njih očekivao, nego zbog svojeg životnog djela na kojem napokon može početi raditi. Dosad, on je vršio zapovijedi. Kasnije je kreirao vlastitu umjetnost i književnost, ali sva ta ostvarenja u kojima se izrazio ostaju svojevrsni ogledi jedne suviše duge mladosti. Konačno dolazi čas majstorskog djela. Ipak, postoji nešto zastrašujuće u tome da se bude jedini narod što se samoodređuje naukom pravde i, u isti mah, jedini narod koji taj nauk ne može provesti u djelo. Razdrtost i smisao dijaspore. Podvrgnutost države društvenim obećanjima izražava religijsko značenje uskrsnuća Izraela kao što je, u staro doba, prakticiranje pravde opravdavalo prisutnost na određenom teritoriju.
Upravo to nadilazi politički događaj. I, konačno, upravo to odjeljuje religiozne Židove od onih koji to nisu. Opreka je između onih koji žele državu poradi pravde i onih koji žele pravdu kako bi zajamčili opstojnost države.
*
Ali nisu li ti religiozni oni koji prakticiraju – a nereligiozni oni drugi? To razlikovanje koje je vrijedilo za dijasporu u kojoj su obredi, odijeljeni od Djela na kojem se temelje, čudesno očuvali judaizam, vrijedi li ono u osvit novoga doba? Nije li pobuna protiv ritualizma plod otpora prema njegovim magijskim ostacima i ne otvara li ona pristup autentičnoj biti ritualizma? Nije moguće dovesti u pitanje apsolutnu povezanost između pravde i dovršene civilizacije židovskoga ritualizma koji je krajnja svijest o toj pravdi. Upravo će se zahvaljujući pravdi kibuca iznova osjetiti nostalgija za obredom. Ali pod uvjetom da smo voljni, zazirući od nesvjesnih zanosa, misliti tu pravdu. Religijski liberalizam prešao je s obreda u osjećaj maglovite religioznosti. Nadao se stanovitu ustuku povijesti. To se događa i u najboljim obiteljima. Ali ako je obred valjan, on će se preporoditi samo energičnošću čina i misli.
Religija i religijske stranke ne poklapaju se nužno. Pravda kao raison d'être države – to je religija. Ona pretpostavlja visoko znanje o pravdi. Država Izrael bit će religiozna u shvaćanju svojih velikih knjiga koje nije slobodna zaboraviti. Bit će religiozna samim činom koji je nameće kao državu. Bit će religiozna ili je neće biti.
Ali kako čitati te knjige? Studije koje je Grinberg sabrao u svesku koju smo spomenuli iskazuju duh Tore koji obznanjuje ključne vrijednosti demokracije i socijalizma i koji je dostojan prožimati avangardnu državu. Pomalo smo sumnjali u to. Ali zašto, na kraju krajeva, razbijati glavu Torom? I kako je primijeniti na sadašnjost, politički, društveno i ekonomski toliko drukčiju od poretka na koji smjera zakon? To je pitanje koje si postavlja jedan od autora.[2] Vršenje zakona ne svodi se na preliminarnu obnovu zastarjelih institucija. Ne radi se ni o tome da se svi moderni oblici života izostave iz judaizma. Politička i društvena situacija koja je opisana u Bibliji i Talmudu primjer je dane situacije koju je zakon učinio ljudskom. Iz nje je moguće izvesti pravdu za svaku situaciju.
Tu ideju smatramo ključnom. Velike knjige judaizma ne izražavaju se u obliku parabola otvorenih proizvoljnoj pjesničkoj imaginaciji niti u obliku uvijek shematskih koncepata, nego u obliku primjera koji ne govore ništa o beskonačnim odnosima od kojih je satkano društveno biće. One se nude interpretaciji koja je onoliko rigorozna koliko su parabole nejasne i onoliko bogata koliko su koncepti siromašni. Tko je god zavirio u Talmud – i ako je pritom imao sreću naići na pravog učitelja – odmah to uviđa. Drugi to nazivaju cijepanjem dlake na četvero! Treba izlučiti stare primjere, principe i kategorije koje oni sadrže, te ih proširiti na nove situacije. To znači da se između židovske države i doktrine koja bi je trebala nadahnjivati umeće znanje. Nevjerojatno znanje. Odnos između židovske države i židovske religije – ne usuđujemo se reći Crkve – jest izučavanje.
Upravo je postupno uvenuće talmudskih i hebrejskih studija tijekom devetnaestog stoljeća na Zapadu prekinulo vjekovni doticaj judaizma s tim proročkim moralom koji je on zahtijevao kao svoju isključivu svojinu. Odijeljen od rabinske tradicije koja je osiguravala taj doticaj već i samim čudom svoga kontinuiteta, pretvoren sada u objekt takozvane znanstvene metode prestižnih zapadnjačkih sveučilišta s pomoću onodobnih filozofija i filologija – taj moral, poput prevedene pjesme, izgubio je svoje najkarakterističnije i, možda, najmoćnije naglaske. Svodeći ga na ono što svi o njemu znaju, izgubili smo ono što nas je on imao za naučiti.
Danas se valja vratiti toj rabinskoj egzegezi u onome što je u njoj bilo najsnažnije. Ta egzegeza navodila je tekst da govori; dok kritička filologija govori o tom tekstu.
Jedna smatra tekst izvorom učenja, druga ga smatra stvarju. Unatoč svojoj metodi i svojoj prividnoj poniznosti, kritička historija tvrdi da je nadišla ekshumirane arheološke zanimljivosti: ona nas uopće ne poziva da se okoristimo tim starodrevnim istinama, kao što nas se ne poziva da upotrebljavamo sjekiru iz kamenog doba za cijepanje drva. Nasuprot tome, na pronicav i naoko izvještačen način, druga metoda želi spasiti tekst od njegove nesreće knjige, odnosno stvari, i učiniti da on ponovo zatitra velikim i živim glasom učenja.