Nakon dovoljno godina na ozbiljnosti će dobiti i zid nevješto podignute, gotovo sklepane prostorije za odlaganje automobila, alata i krame; kako to biva, veći dio površine zaglađen vjetrom i kišom, što samo ističe sitne perforacije i zaostale grubosti, do nečitljivosti isprana slova natpisa koji su, mora biti, svojim autorima u vrijeme svojeg nastanka značili više nego danas – igra se vjerojatnostima, kao fraza voljom, ruka naoko nije promašila, no ćopav je to pogodak, ako um prije izbačaja ocrta sasma drugačiju putanju. I tako uozbiljen, zid odbija mudrost, čak nije ni promućuran, oprašta se sâm od sebe, podnoseći već mrtav bršljan, mrtvo cvijeće, suharke koji pucaju pod pogledom.
Više od autora
Sve objave autora →Ivan Zrinušić
Više iz kategorije
Cijela kategorija →