Nakon dovoljno godina na ozbiljnosti će dobiti i zid nevješto podignute, gotovo sklepane prostorije za odlaganje automobila, alata i krame; kako to biva, veći dio površine zaglađen vjetrom i kišom, što samo ističe sitne perforacije i zaostale grubosti, do nečitljivosti isprana slova natpisa koji su, mora biti, svojim autorima u vrijeme svojeg nastanka značili više nego danas – igra se vjerojatnostima, kao fraza voljom, ruka naoko nije promašila, no ćopav je to pogodak, ako um prije izbačaja ocrta sasma drugačiju putanju. I tako uozbiljen, zid odbija mudrost, čak nije ni promućuran, oprašta se sâm od sebe, podnoseći već mrtav bršljan, mrtvo cvijeće, suharke koji pucaju pod pogledom.