...y un sabor de polvo

que fue rosa o camino

Julio Cortázar

Sa sjeverne na južnu polutku, prvi put u toliko letova, iz evropske jeseni u južnoameričko proljeće 2022. Tragovima pisanog, čitanog i prevođenog, davnim očevim tragom, tragom Brucea Chatwina koji je baš u mjesecu moga rođenja krenuo u Patagoniju, odlazak na Cortázarovu „ovu stranu“, u mladi svijet kojim bruji drevnost. Tamo gdje se ne ratuje, što ne znači da neće, iako će to tamo biti manje vjerojatno. Prema južnom kraju naseljenog svijeta, prema kraju, dakle još jednom početku.

Smještam se u srcu grada, nadomak slavne Plaza de Mayo i nešto dalje od ureda u zgradi iznutra obloženoj mramorom u koji odlazim po rođakovoj preporuci. Puko mijenjanje dolara u pesose po povoljnijem tečaju, jednom od desetak tečajeva, pretvara se u ceremonijal, razgovor o ekonomskim, kulturnim i jezičnim pitanjima, uz jaku kavu koja me razbistruje nakon ukupno petnaest sati leta kroz beskonačnu noć nad malom zapadnom Evropom i velikim oceanom i onda još gotovo dva sata vožnje drndavim autobusom do centra grada, kroz musava predgrađa – dva do osam katova betona, uz nešto malo zelenila – koja u nekom trenu gotovo bez prijelaza odmjenjuju rafinirane središnje četvrti. Vozač se na tom putu izljubio i veselo popričao s otprilike svakim trećim putnikom koji mu je ušao u šklopociju. Privikavam uho na argentinsku varijantu španjolskog. Gledam voštanu figuru Julija Cortázara kroz staklo u uglu kavane London City. Pred Juliom su na stoliću šalica s kavom i kositrena pepeljara, u lijevoj ruci cigara, a desnu ruku položio je na knjigu ili teku u kožnom uvezu. Par blokova dalje ukazuje se još jedan čuveni lokal, Café Tortoni, pored kojega je i muzej tanga, ali ne da mi se čekati u podugačkom redu s turistima da bi me pripustili onamo. Da mi se, međutim, hodati do vjerojatno najljepše knjižare na svijetu (neka se sve ostale ne uvrijede i neka me netko opovrgne), velikog starog teatra Ateneo koji su prenamijenili i u parter, balkone i lože ubacili police s knjigama i pločama. Cortázarove pjesme doduše ne nalazim tamo, nego u antikvarijatu u kojem sam već s ulaza, vidjevši natpis Kafka, znao da ću ih naći: knjigu pod naslovom Salvo el crepúsculo (Osim sumraka), nazvanu tako po stihu iz Bashoovog haikua, jednog od posljednjih koje je majstor zapisao, otprilike: „Ovim putem / više ne prolazi nitko / osim sumraka.“ Prepjev Vladimira Devidéa nudi drugi smisao: „O, ovom stazom / za jesenjeg sumraka / nitko ne ide.“ I taj je, mislim, bolje pogođen. Onaj koji citira Cortázar preveli su na španjolski Octavio Paz i stanoviti njegov japanski kolega po diplomatskoj liniji. I eto nevolje: Paz – pretpostavljam da je to bio on – nije izdržao da ne oneobiči pjesmu tako što će personalizirati sumrak, što je posve strano duhu haikua, tj. zena, i uostalom Bashoovoj poeziji. Ne: jesenji je sumrak, i nitko ovim putem ne ide. I gotovo. Kono michi ya / yuku hito mashi ni / aki no kure. Oko tih stihova, usprkos mraku koji pada, ostaje bjelina, kao oko malog ždrala ili raka na velikom, naoko praznom svitku, kao uvijek u uspjelom haiku. Pazov prijevod popunjava cijelo platno i ne dopušta sudjelovanje ni drugo tumačenje. Za razliku od iskonski jednostavne i otvorene Bashoove pjesme, on je zatvoren, tu više ništa ne može ući, tu više nitko ne može i ne smije zastati i zadubiti se, nema za to prostora.

Kako god bilo, u Cortázarovoj knjizi ima i ova pjesma, u pokušaju prepjeva:

Nocturno

Imam ove noći crne ruke, oznojeno srce

kao nakon borbe do zaborava sa stonogama od dima.

Sve je ostalo tamo, boce, brod,

ne znam jesu li me voljeli i jesu li se nadali vidjeti me.

U novinama bačenim na krevet kažu diplomatski susreti,

istraživačko puštanje krvi, veselo ga je pobijedio u četiri seta.

Vrtoglavo visoka šuma okružuje ovu kuću u središtu grada,

znam, osjećam da neki slijepac umire u blizini.

Moja žena penje se i silazi malim stubištem

kao kapetan broda koji ne pouzdaje se u zvijezde.

Tu su šalica mlijeka, papiri, jedanaest uvečer.

Vani izgleda kao da se krda konja bliže prozoru iza mojih leđa.

...stihovi za laku noć nakon predugog dana, nakon euforije koja te spopadne od određene količine nespavanja i pogoleme količine novog i neviđenog, kada, tek stigavši u novi svijet, ne znaš bi li prije obišao pola grada, uzaludno raščlanio još tucet pjesama, proveo noć u bjesomučnom tumaranju ulicama oko zgrade u kojoj si se smjestio, svaki put se radujući imenima koje poznaješ i prepoznaješ, ili bi pao u nesvijest, pa se naposljetku neizbježno odlučiš za ovo potonje.

Sutradan se skićem po Boci, četvrti gdje se Riachuelo ulijeva u Río de la Plata, gdje je nogomet religija a Maradona i Messi su lokalna božanstva čiji su oltari na svakom koraku, i gdje se siromaštvo prikriva jarkim bojama – barem su one tome služile prije današnje gentrifikacije. A šarenilo fasada potječe otuda što su kuće nekoć piturali đenoveški mornari ostacima raznih boja koje su donosili s brodova; nikad nije bilo dovoljno jedne boje za cijelu kuću pa su nastajale, i do danas nastaju, prepoznatljive kolorističke kombinacije. Turistima se osim slika rečenih nogometaša na svim mogućim predmetima nude i statue aktualnog pape, i fotogenični Caminito po kojem zastajkuju grupe crnpurastih školaraca. Ovdje nogomet dobiva drugo značenje i pridobiva simpatije i onih kojima inače ništa ne znači, poput mene.

Pitam se što me to u nekim ulicama podsjeća na Indiju, pa shvatim: kombinacija mirisā – pišaline, mirisnih štapića, vlage i ispušnih plinova. Parovi, pa i oni stariji, na uličnim klupama, pješačkim otocima i terasama kafića ljube se strastveno, bez inhibicija. U ovlašnim razgovorima očitava se spoj humora, sarkazma i sjete. Po zidovima posvuda političke parole, što pomalo podsjeća na grčke gradove. Ima i dobrih, recimo: Que sea lo que nos es (Neka bude ono što nije).

Istoga dana suprotni kraj grada i sasvim drugi ugođaj: Recoleta. Veliki parkovi, bolje stojeće građanstvo, i dalje pomalo musava otmjenost. Ulaz u slavno groblje se naplaćuje, a upad u najvažniji gradski i nacionalni muzej besplatan je. Kako je pak najslavnija stanarka slavnoga groblja Evita Perón, a razloge njezine obljubljenosti uza sav čitalački i raspitivački trud nisam uspio dokučiti, ne ulazim među mauzoleje, nego u Muzej lijepih umjetnosti, i bivam ugodno iznenađen, budući prethodno neobaviješten: lijepa kolekcija Goye i Rodina, solidan izbor francuskih impresionista, a već one prekrasne dvije Degasove plesačice sasvim su dovoljan razlog da se ponovi posjet. (Ne, to nisu „Ruske plesačice“ koje vise u londonskoj Nacionalnoj galeriji i koje su u travnju ove godine preimenovali u „Ukrajinske plesačice“, nego dvije nacionalno neopredijeljene balerine.)

Kada bih igdje drugdje vidio lokal koji nosi ime Poezija, vjerojatno bih ga zaobišao u širokom luku, ali bar tog naziva u kvartu San Telmo ima nešto od kavana kakvih u Evropi još jedva da ima i zaslužuje se zvati baš tako, bez obzira na to što su mu za svaki stol u unutrašnjem dijelu prikucane pločice s imenima pjesnika koji su za njima sjedili ili još uvijek sjede. Tamo se, uz vino i sitan gric, mogu i moraju, bez ikakve poze i izvještačenosti, ako ikako nadođu, pisati stihovi. London City je bez daljnjega odličan za kavu i kroasane i konverzaciju, ali tamo ne bi imalo smisla išta pisati, kamoli poeziju: to obavlja voštani Cortázar, to rade drugi, to je ondje eventualno primisao. U baru La poesía, međutim, možeš lijepo odabrati manji stol, ako si sam, naručiti što te volja, po mogućnosti neko od svih tih divnih crnih argentinskih vina, i oskvrnuti bjelinu stranice ili maloprijašnju prazninu uma.

I da, svi posvuda cuclaju mate, s punom opremom: tikvicom koja je ponekad i metalna i plastična, a najčešće je obavijena kožom i ima postolje od žice, s cjevčicom i termosicom s vodom odgovarajuće temperature koja se svako malo vadi iz posebne kožne futrole što visi o ramenu ili iz bočnog pretinca u ruksaku. I da, sve te divne knjižare i antikvarijati (a čitam da ih nijedan svjetski grad nema toliko po broju stanovnika) nisu tu uzalud: ljudi čitaju, čitaju sjedeći, stojeći i hodajući, čitaju na klupama i na stolovima i na tratinama, u metrou, u parku i u krčmi, čitaju stari i čitaju mladi. A kad smo kod metroa: u više navrata svjedočim ulasku u vagon podzemne željeznice nesretnika, obično mlađih muškaraca, koji prema sličnom scenariju, hodajući gore-dolje među putnicima, na sav glas pričaju što ih je sve zadesilo i zašto su primorani prositi. Jedan je tako bio posebno upečatljiv, i kad je, nakon što je napuklim glasom i na rubu suza nekoliko puta ponovio da ga je beskrajno sram i onda ispričao kako je bolestan i kako mu djeca, a o sve troje je rekao ponešto, i rekao je to s toliko detalja i na takav način da me bilo sram vlastite misli o mogućoj glumi istog časa kad je nadošla, kad je dakle rekao da nemaju što jesti i da su također bolesna, ushodao se crvenih očiju po vagonu i nitko nije dizao pogled s mobitela (dobro, neki s knjige, neki s odabrane točke na podu), i onda sam izvadio tu novčanicu i pružio mu je, a on je nešto prokrkljao, pao pred mene na koljena i suze su mu prešle preko ruba i izazvale moje suze, i obgrlio je moja koljena i nije ih puštao, a ja sam htio propasti dublje od tog podzemlja.

Kako je to daleko od tog ljupkog San Telma i njegovih čarobnih barova, od tog kvarta od kojeg u Bairesu valjda nema ljupkijeg, i pored sveg turizma, daleko od sočnog bife de chorizo iliti dva prsta debeloga bržolnog odreska u nekoj od bezbroja krčmi. Daleko je i još dalje od kineske četvrti u kvartu Belgrano, gdje me zbunjuju Kinezi (čini se, zapravo, mahom Tajvanci) koji u dućanima i zalogajnicama govore španjolski, naravno tako da im je svaki r pretvoren u l.