***

Izbrisat će svaki trag

Koji zagazi

U njene mirne vode.

Otplavit će svaku bol

Koja uranja

Puštena s površine.

Progutat će svaki zvuk

Koji fijukne

Kraj spletene joj kose.

I bijelu košulju

Odnijela bi

Samo kad ruka njena

kad krv lipteća samo

Bijeloj bluzi

Ne bi bjelinu njenu

U zalog ne bi

...

Za djecu neku

Od vremena spasila.

***

Piješ s izvora

Od njega se gutljaji

Usnopili

Kako to bude

I od onih cjelova

Pod stiskom ječe

Pa bude smiješno

Što ti se lice krivi

K'o od limuna

Al' gorče bridi

Sve do pod prsnu kost

I zaranjajuć'

S t(v)og izvora

Usnopljene gutljaje

Rukom prinesu

Zure u oči

Praveći se da ne znaju

Da nisi žedan

Pijeska.

***

zidovima ispruganim

zrakama svjetlosti

ogrnuta je tišina

prekriženo tijelo

obučeno u dim

najfinijeg duhana

kao fetus u posteljici

podno majčina srca

kontrakcije su vremena

u fibrilaciji atrija

čekam vrisak prvog udisaja

bol bez tereta krivnje.

***

u domestos uronjenih ticala

izbijeljene kože i okusnih pupoljaka

izmiješanih žutom od duhana

i nešto smeđe od kave

njena poezija je čist

prije svega

neispisan arak življenja

***

sepet drva teži praznina

a riječi lake koliko zrak

pet kubika bi ih dostajalo

da je ispuni, ne više

možda bi se moglo i živjeti

u njima

udisati ih i izdisati

dan za danom

jednu po jednuu

okretati prema svjetlu

preslagivati u smisao

s godinama, tko zna, moguće je

pronaći istinu

pa s njom učiniti nešto

na primjer

staviti je na policu

kraj nekog beskorisnog predmeta

i pogledati je svaki dan

u prolazu

dok iznosim tanjure na stol

ili dvije čaše s crvenim vinom

ili samo pepeljaru

dok je ne prestanem primjećivati

dok ne skupim opet sepet praznine

i odem dalje malko pogrbljenija