Album je izašao prije pola godine, i ne znam da li prije posljednjeg albuma matične mu grupe 16th Horsepower "Folklore", u kojoj pjeva. Znači pod tim imenom se "krije" David Eugene Edwards.Sve što se govori o mogućim izvorima nadahnuća matičnog mu sastava može se reći i ovdje: rock country gospel gottic Dostojevski američkog juga, ali kao malčice rasterećeniji no u matičnome sastavu- ne vjerujem da je taj dojam izazvan "produkcijskim" razlozima, mislim da je album radio sa manje imperativa no (inače također odlični) onaj sa 16th Horsepowers. Na albumu pjeva i Bill Witersovu "Ain´t No Sunshine", i, iako postoji opasnost (ovdje je ona srećom slatka) da vam sijevnu kroz glavu neki drugi majstori takvoga "načina" (Cave kao tata mata takvog zagrobnog tona), pjesma je izvedena s toliko iskrene opčaranosti turobnim aspektom življenja da ju je milina čuti. Edwards kroz deset pjesama kao rafinirani pauk plete svoju mrežu sastavljenu od straha, tjeskobe, Boga i sjete, sa primjesama majstorstva koje vam neće dopustiti da se tek tako provučete kroz magiju gothic gospel banjo propovjedništva stvorenoga na ovome albumu.