Nekoć najbuntovniji segment takozvanih "mladih" uredno je popisan i katalogiziran, da ne kažem nadziran kao i gotovo sve pod kapom nebeskom (osim elementarnih nepogoda). Američki pisac krimića James Ellroy rekao je: ne volim rock glazbu, jer ne volim institucionaliziranu pobunu. I općenito, često se može čuti: rockeri su glupi, nepismeni, primitivni itd. Da su takva gledanja također "institucionalizirana" suvišno je i govoriti, a kamoli pisati, pa ipak. No, nešto kao "pripremanje pogleda na..." album, grupu, autora postoji ne samo kroz marketinški dorađene, već i one druge, podmuklije i prikrivenije načine: vjerujem da svaki pomniji slušač glazbe ima svoje omiljene internet stranice ("kojima vjeruje", iako bi normalno bilo upitati se:zašto, zapravo?), i isto tako i "kritičare" pod čiju se prosudbu ili presudu stavlja na ovaj ili onaj ("negdje oko...") način. Lipse sam blagodareći ljubaznosti jednog su-patnika (što bi Costner rekao: dok je živ samo jedan poštar, živa je Pošta) čuo oko mjesec i pol prije njegova izlaska, i "guštao" u popičnosti grupe kod koje mi je prije smetalo (recimo) nadobudno popovanje (upravo nedostatak kojega na "Yoshimi..." zamjeraju zagriženi fanovi). Kako Hrvati koji rade u državnim firmama ("evo me u fabrici, geometrijski pravilan i ogroman kao jednadžba", Piljnjak) ponekad vide tu svoju razvedenu obalu i uživo(pa onda o toj zgodi pričaju kolegama privatnicima), otišao sam na more sa primjerkom britanskog glazbenog časopisa Uncut (riječ koja pisana asocira na mađarski huncut, oliti bećar) koji je, kroz prikaz karijere Flaming Lipsa od albuma do albuma, ovdje rečenome dao pet i pol zvjezdica (prvi puta u historiji lista), nazvavši i ocijenivši ga nad-remek (ili remek-remek) djelom. Uvjerivši se i uživo da nam je obala za razliku od npr. političara zaista fantastična, vratio sam se Osiječe tebi kada je i novi album Lipsa (uz ovaj početno-euforijski Uncuta) bio manje ili više "sveden" na ljudsku mjeru. Znači, radi se o a) osrednjem albumu nekoć odlične skupine; b) radi se o masturbaciji, treba slušati "neposrednije" (naravno "iz druge ruke" neposrednije-neposrednije kao što se nekad bilo "neposredno") sastave.Nakon toga obično bi slijedila "neposredna" lista sastava, omiljeni bi se kritičar već pobrinuo za omiljenog čitatelja. Čak se, da bi se omalovažilo pristup Coynea i momaka, spominjalo klasične albume rock prošlosti, i kompariralo npr. "Tonoghtś the Night" Neila Younga (prvorazredni rock dokumentarac) sa Yoshimi...(prvo- ili-drugorazredni, svejedno, ali igrani album, čak cartoon, crtić), po štetu ovog potonjeg, naravno.Smiješno: kao da izvadiš pištolj na nekog klinca i kažeš mu:"Ne bojim te se, sine! Ne, ne..." A album uopće nije tako "opasan", dapače, pred nama je najopuštenije izdanje ove grupe u cjelokupnoj njenoj već gotovo dvadesetgodišnjoj povijesti, zbog kojega bih im najradije rekao:"Hajde de, nek ste se i vi malo opustili! Nemorate svaki puta normu prebacivati..." No to naravno ne znači da smo dobili tucet (ili više odn. manje) "slučajnih" pjesama, koje povezuje samo komadić plastike na kojemu se nalaze. Ovdje su pjesme povezane fabulom, odnosno likovima kao iz crtića, doista. Radi se o maloj Yoshimi u koju se zaljubljuje protivnik robot itd., a u poplavi tako koncipirane animacije i svijeta igara ta priča djeluje "stvarnosno". Glazbeno možda doista nisu bombastični kao na albumima iz prošlosti (koja je doduše puna i napinjanja mišića, među kojima "Zaireeka", barem meni, nipošto nije, bodybuilderski rečeno, "poza života"), na kojima su uslojavali i uslojavali soundtrack našega svakodnevlja, i pravili od svake teme (ipak), što mi god o tome mislili, malu simfoniju, ali su zato uspjeli, a to je danas rijetkost, napraviti nekoliko jednostavnih, običnih, najobičnijih (ove tri riječi jedva da idu uz Lipse) odličnih pjesama. Kada sam prvi puta čuo "Are You A Hypnotist??" slušao sam je dok nisam otišao spavati. Sutradan sam isto ponovio sa "In The Morning of the Magicians", pa sa "Fight Test", pa sa cijelim albumom. Moćni, zvuka koji je i dalje korak dva ispred vremena, revitalizirane psihodeličnosti, ritmičnosti, akustičnosti, pjesama benda iz budućnosti koji izvodi pjesme sastavljene od krhotina svakoga tko se iz vlastite prošlosti sjeća vremena kada je bio dijete (ili se može sjetiti?-to je ipak odabrana skupina). Možda je to sve doista malo i sterilno, ali imam dojam na onaj način na koji svi općenito skupa sa svijetom u kojemu živimo postajemo sve sterilniji.Osim toga tehniciranost ili njen nedostatak i tako nemaju veze sa (već zbilja ozloglašenom) spontanošću i iskrenošću. Pobjeđivanje tehnike svakako neće ići u smjeru gitare uz logorsku vatru (u današnjem je trenutku to izmišljenije od tehniciranja zvuka koji je data činjenica svakodnevlja), nego upravo kreativnim nadrastanjem (i sintetiziranjem) plastificirane sadašnjice (sa) ljudskim tonom. Sterilni i sintetični smo postali i sami, ili je barem takav svijet u kojemu živimo. Kao da su se Flaming Lipsi odlučili žrtvovati, srozati skupa s nama, snimajući o tome album u kojemu ljubav pobjeđuje sterilnost i mehaničnost. Jednostavno i genijalno!!