Kada je propao Sovjetski Savez netko je upitao Josifa Brodskog hoce li se vratiti doma. On je lakonski odgovorio: Covjek se vraca na mjesto zlocina, ali ne i na mjesto ljubavi. Ruski Židov roden 1940. u Lenjingradu od majke prevoditeljice i oca fotografa, rano (s petnaest godina, valjda) napušta školu i otpocinje intenzivan proces samoobrazovanja, tijekom kojega je radio svakojake poslove: bio je mornar, ložac, clan geološke ekspedicije. U majci zemlji objavljivao iskljucivo u samizdatu, od Ane Ahmatove rano prepoznat kao istinski talenat, a od države kao "društveni parazit" koji je zbog istoga osuden na pet godina robije, jer je, prema rijecima optužnice, "odbijao svaku društveno korisnu aktivnost."Boravio je i po najnastranijim tvorevinama ovoga sistema, ludnicama, i rekao da su nepodnošljivije od svakog zatvora. Tko se god "službeno" susreo sa psihijatrima, psiholozima i takvom bratijom znati ce o cemu on to: ako se išta udaljilo od suštine covjecnosti tada je to psihijatrija, i da parafraziram jednog drugog genijalca, Knuta Hamsuna, ništa ne zaprepaštava tako kao pravila bez intuicije i srca, u psihologiji tocaka i rubrika, u cijeloj jednoj znanosti koja prkosi znanosti, svojim testovima s crtama, kockicama i kolutovima-da bi se povezali realnost i te kvacice potrebno je više od genijalnosti, a da bi se izlaganja ljudi takvim testovima opravdala ne dostaje puka bezocnost. Robijao je osamnaest mjeseci i bio je rano pušten. Moglo se pretpostaviti da ce država koja popušta na pritisak medunarodne književne scene brzo otici k vragu. Eksproprijator je uvijek vece govno nego što izgleda i redovno je potrebno manje vode no što misliš da bi ga se potjeralo. Ali domovina, taj magleni termin. Taj prostor prvih ogledanja, koji pokupi nešto od naše ljepote, ili mi od njene-znam da se radi o potkradanju kojemu je teško uci u trag. Suradnje nisu tako krvave. Sam je u tekstu naslovljenom "Lenjingrad" rekao da ici pod tim nebom samo po sebi predstavlja širenje života i školu dalekovidnosti:"U zrnatosti granitne obale blizu vode koja neprestano tece i odlazi postoji nešto što prožima potplate željom za hodanjem. Vjetar s mora, koji miriše na alge, izlijecio je ovdje dosta srdaca slomljenih od laži, ocaja i bespomocnosti. Ako to pogoduje porobljavanju, robu se može oprostiti." 1971.-e trebao je iseliti za Izrael ali je to odbio. Otputovao je za Bec, potom London i SAD. Taj neposlušni rob (kako je samoga sebe nazvao) radio je kao predavac na Columbia University u New Yorku, a zime je dolazio provoditi u Veneciju, o cemu je pisao u "Vodenom žigu", prvoj mu knjizi objavljenoj na hrvatskome, knjizi za koju sam mislio da je najbolja na svijetu, a isti sam osjecaj imao i citajuci "Posveceno kicmi". To su knjige perspektive u kojoj bivaš podvrgnut posebnoj pojacanoj optici a pisane pod uvjetima tako stroge sugestije da imaš na trenutke osjecaj da si ti taj koji sjedi u Riu na morskoj obali, da si ti Rus. Da si ti pijan.

Iako je njegova versifikacija fenomenalna, a poetska leksika beskrajna, upravo zbog te optike imao sam osjecaj da ga tek tanka nit povezuje s tzv. književnim životom, i sjecam se kako mi je izgledao ulazak u njegovo djelo: tanke prozne knjižice kao mala vrata nakon kojih slijedi nestvarno prostranstvo, a ako vec to prostranstvo nije nestvarno tada su nestvarne njegove proporcije. Sve što smo vec vidjeli, samo uvecano, golemi akusticki prostor misticke rezonancije, nepokretan, samodostatan, zastrašujuci. Proze i poezije tu su se gubile. "Kad covjek gleda panoramu Neve, koja se otvara s Trubeckog bastiona Petropavlovske tvrdave, ili na petehovsku Kaskadu kod Finskoga zaljeva, stvara se cudan osjecaj da sve to nije Rusija, koja se pokušava dovuci do europske civilizacije, nego carobno povecana projekcija potonje na grandiozni ekran prostora i vode."

Poezija mu je teško odrediva, koristi kadencu pravoslavne liturgije, i nije pao s Marsa, ima predšasnike: od Rusa barem Cvetajeva (koju je smatrao najvecom u dvadesetom stoljecu) i Mandeljštam, a od svjetskih sigurno engleski metafizicki pjesnici (Donnova "Nocna pjesma o danu svete Lucije" mogla je iscuriti i iz njegova pera), zatim Auden (Audenova elegija o smrti Yeatsa sigurno je utjecala na Brodskijevu o Donnu), Hardy, Frost, Kavafis i Milosz. Smatrao je da je cijela europska kultura sa svojim katedralama, gotikom, barokom, rokokoom, zavijucima, sitnicama, pilastrima, akantima itd. možda samo majmunova tuga za zauvijek izgubljenom šumom, i vjerojatno od nemira velegradskog življenja nije malu utjehu pronalazio u klesanju stihova. Kao da je i sam bio izmišljen , kao kakav egzoticni lik iz proze nekog sanjaca, pisao je na dva pisaca stroja, zelenom, za poeziju, taj je imao cirilicna slova, i plavom, za prozu, i latinicu. U "Republici" je izašao tekst "U pocast Marku Aureliju" i u njemu, kao što možete pretpostaviti, piše o Rimu. Volio je Lenjingrad bezumnom ljubavlju. Kako inace objasniti ovu preciznost videnja, ovu zagledanost:"Neprestano odražen u tisucama kvadratnih metara tekucega srebrnoga amalbama, grad koji je stalno fotografiran od strane rijeke, i snimljena metraža se ulijeva u Finski zaljev, koji kod suncanoga dana izgleda kao riznica tih zasljepljujucih snimaka." Kada je "odlazio" iz Rusije napisao je pismo Brežnjevu, koji je tada bio prvi funkcionar države i u tom pismu rekao:"Vjerujem da cu se vratiti: pisci se uvijek vracaju, osobno ili na papiru." Umro je 1996.-te od posljedica srcanog udara. Citajte ga.