Čitajući recenzije raznih novih izdanja u posljednje vrijeme ne bi li pronašao nešto novo i zanimljivo naišao sam na ovo izdanje. Recenzija u Glitterhousovom katalogu me je ponukala da nekako dođem do prvog albuma Roman Evening (vrlo privlačno ime za band). Mogu reći da me je ova kombinacija melankolije, zanimljivih aranžmana, countryja, eksperimentalnog folka, popa, Yo La Tengo zvuka i vokala koji dosta podsjeća na Neila Younga pozitivno iznenadila. Dosta bandova, unazad nekih desetak godina, servira nam melankolični zvuk i dobra većina njih meni djeluje dosadno i naporno. Sve se u zvuku tih bandova svodi na šaptavo pjevanje deprimiranih tekstova i vrlo tihu glazbenu podlogu tako da dobivamo uglavnom iritantan proizvod. Together Now je izbjegao tu zamku i svojom originalnošću, malim eksperimentom te dovoljnim vidljivim poveznicama s tradicijom američke glazbe od 70-ih pa na ovamo ipak zaslužio moj interes. Roman Evening su Adam Klein (vokal), Michael Mullen (klavir, klavijature, synthesizer), Michael Belfer (gitara, bas, loops) i Tim Mooney (bubnjevi i udaraljke). Klein i Mullen potpisuju gotovo sve tekstove na albumu. Sam početak albuma I'm so happy we split off/ let's not wait around to see if we reattach/ our rotten roots and our twisted past/ it's funny how those things last (Let's Take It Back) otkriva nam pjesnički dvojac kao vrlo rezignirane duše u svijetu gdje su ljubav i iskrenost izopćeni do te mjere da se oni pitaju Will you know me when i lied to you (How Will You Know Me?). Veze koje pucaju, veze koje su u početku osuđene na propast a mi ih ipak hranimo lažnim iluzijama, raskidi koji navode na razmišljanje o samoubojstvu, nade koje su opravdane ili ipak, osjećaji koji su poznati a ipak voljenoj osobi strani i nedokučivi jer upravo time brani svoje ''važnije'' osjećaje te slični odnosi među dvoje ljudi koji nastoje imati nešto zajedničko, isprepleću se kroz cijeli album. Ovakva poetika me podsjeća na građansko propitivanje ljubavi i seksa iz posthipijevskog razdoblja 70-ih godina, pa čak i na filmske uradke Bergmanna, Antonionija, Pollacka i našeg Berkovića. Sama glazba se, kao što je već rečeno, također dosta temelji na art zvuku 70-ih. Svojim privlačnim aranžmanima, melankolijom, trubom, synthesizerom i dodatkom glazbenih utjecaja članova banda koji u svojim biografijama imaju suradnje sa Tuxedo Moon, American Music Club ( u So Completely se na pedal steelu pojavljuje i Bruce Kaplan poznat kao punopravni član kasnijih AMC), Mark Kozelekom i Burt Bacharachom, ova se glazbena slika pomalo čini kao mali artistički proizvod. Ima tu i zvuka Mercury Rev i Flaming Lips, bandova čiji strastveni ljubitelj baš i nisam. No, u dovoljnoj mjeri se razlikuje od tih i njima sličnih bandova tako da u svojoj cjelokupnosti ostavlja dojam uhu vrlo prijemčivog albuma. Treba istaknuti pjesme Let's Take It Back, Retreat, Whatever Called You i desetominutnu trodijelnu Comfort Bringers. Solidno!