Na kraju kraja svega čega se uopće možete sjetiti, od povijesti, preko heklanja goblena pa sve do znanosti, možda vam priča o nastanku ovdje prikazanih radova bude izgledala sumnjivom; naime eksperimentalni glazbenik William Basinski jednog je dana na novi digitalni medij odlučio je prenijeti vlastite skladbe nastale koncem osamdesetih: na njegov nemali šok, iste su se, jer je rok trajanja vrpci isticao, doslovno raspadale pred njegovim očima-ušima. Ali, iako bi se na ovo mogli nadovezati i ciničniji komentari, u stilu, da je eksperimentalna glazba do te mjere neuslovljena formalnim definiranostima da je isti vrag slušamo li je 'raspalu' ili čilu i zdravu, umjesto da sve skupa pošalje k vragu, kamo su njegove note na koncu i pošle, Basinski je cijelu stvar odlučio pribilježiti.
Rezultat je usnimljen proces raspadanja glazbenih zamisli, koje je u svakom sljedećem 'valu' sve više i više gutala tišina. Kraj je odvratan u svojoj simbolici: ove ovako 'spašene', zapravo novonastale snimke, Basinski je odlučio podijeliti s prijateljima, i u tu je svrhu priredio preslušavanje na vrhu jednog od njujorških nebodera. Evo ljigavog dijela: dan preslušavanja bio je 11.09.2001. Probajte si, pribavite li ove snimke, sami dočarati prizor:sa zvučnika do vas dopire repetitivna glazba u valovima sve slabijeg kontinuiteta, a nekoliko stotina metara dalje u neboder udaraju putnički avioni. Teško je zamisliti sretnije okolnosti, doslovnost kojih-doslovno-istumačuje što se to zapravo u ovoj gomili ponavljanja događa pred ušima. Basinski radi glazbu u kojoj je teško locirati zadnju namjeru, ona ništa ne oslikava, nego je prije nemušto svjedočanstvo svoje vlastite čistoće. Napravljeno s puno zapinjanja, povrataka na početak i novih početaka, a sve se to ponavlja satima. Nema terapijska svojstva i podsjeća na dno oceana na kojemu se ništa ne zbiva, osim onima koji mogu podnijeti tu kompresiju, taj pritisak stalnog vraćanja istog.
Inače, sam Basinski školovani je klarinetist i saksofonist koji je na eksperimentalnoj-glupe li, by the way odrednice- sceni već sto godina, a album(i) The Desintegration Loops 1-4 toliko su, zapravo, zanimljivi-na neki dosadan, doslovan način, naravno, kao da vas, primjerice, netko svaki dan u isto vrijeme vuče za rukav npr.-i zvuči kao netko tko će tu gdje jest ostati barem još toliko.