Radical Connector obilježava deset godina rada Jana St.Wernera i Andy Tome i nekakav je logičan finale višegodišnjeg procesa redukcije osnovne glazbene slike, koju su u početku gradili od otpadaka fascinantnog Krautrocka, punka, glitcha da bi u međuvremenu Mouse on Mars sami drugima postali povod: nedavno je objavljena knjiga koja je kompilacija tekstova, kolaža, slika i teorija nastalih kao posljedica preslušavanja njihove glazbe.
Najzanimljivija u njihovoj priči je nekonvencionalnost i ridikuloznost kojom su tretirali glazbene elemente posuđene sa tzv. eksperimentalne scene, koje su bez najmanjeg kompleksa zadnjih godina pakirali u sve žešće plesne ritmove, i čak uzeli pjevača i bubnjara za trećeg, neformalnog člana, s kojim su držali koncerte na kojima su djelomično svirali i na 'pravim' instrumentima. Iako je ta ideja čistuncima vjerojatno živa hereza, zapravo je upravo sposobnost da ne budu odani nijednom konceptu do kraja temelj njihovog pristupa glazbi. Od samih početaka, kada je na njihovim albumima krckalo i šuškalo kao na cjelogodišnjoj horror sceni B produkcije, osnovni motiv Mose on Marsa bio je u sposobnosti spajanja međusobno raznorodnih motiva u jednu glazbenu sliku, i kao malo tko, uspijevali su eksperimentirati i imati hit potencijal istovremeno, odnosno biti jednostavni rabeći složene koncepte. Nikoga ne bi trebala zavarati humpa cumpa dimenzija Radical Connectora; iza plesnih ritmova nalaze se svi oni okrnjeni monstrumi korodiranih nota kao i prije deset godina, stvar je u obleki, koja je ovdje naštimana po svim parametrima neke fiktivne, pametne top liste kojom bi Mouse on Mars harali ovakvim albumom uzduž i poprijeko.
Iako bi se njihova glazba mogla okarakterizirati kao potpuna pozajmica kojoj je samo potrebno locirati izvore, stvar je, kao i uvijek kod tzv. veličina, što oni nesumnjivo jesu, u nečemu drugome: fascinira još uvijek njihova sposobnost prežvakavanja svega čega se dotaknu, njihov dar da pod sve stvari koje rade stave svoj potpis i udahnu im svoj dah.