Nakon tragedije koja je zadesila SAD 9. rujna 2001. godine, najprije su se pojavile ploče koje su "vidale rane" prosječnom, "malom" Amerikancu (poput "Are You Passionate?" Neila Younga ili "The Rise" Brucea Springsteena). Ubrzo smo dobili provokativni "Jerusalem" Stevea Earlea i "Yankee Hotel Foxtrot" Wilca. S njima je postalo jasno kako američka rock and roll subkultura (ili još bolje - "kontrakultura") mijenja optiku, otvoreno upire prstom u Bushovu administraciju i kako se bez politike jednostavno više ne može. Ove smo godine, u ozračju skorih predsjedničkih izbora u Državama, dobili i dva najradikalnija "prigovora" američkoj kolektivnoj svijesti i savjesti. Očekivano - od Stevea Earlea. Neočekivano - od reformiranih American Music Club. Earleov "The Revolution Starts Now" , od početka do kraja, složen je u otvorenu i britku (namjernoh ne rekoh - transparentnu) političku poruku ("Jerusalem" dignut na višu potenciju). Od uvodne pjesme "The Revolution Starts..." (pravi MC5 via Nashville poziv na revoluciju!), Earle sortira sirovi, zapaljivi rock and roll materijal, spakiran u pučku retoriku i jasne i nedvosmislene poruke ("Home To Houston, "Rich Man's War", "The Warrior" itd.). One se svode na jedno - Bush mora odstupiti. Glazbeno, on šara po svom bogatom, prebogatom opusu, youngovski vješto citira sebe i u tom smislu album ne doseže kakvoću jednog "El Corazona" ili, možda, "Jerusalema" , na koje ponajviše i naliči. No pjesme poput "Condi Condi" (trpkim humorom i karipskim ritmovima razigrano "otvoreno pismo", upućeno na adresu Condoleeze Rice, jedne od ključnih osoba Bushova tima), te sjajni duet s Emmylou Harris u pjesmi "Comin' Around" zaslužuju posebno mjesto u njegovoj pjesmarici. Uskrsnuli American Music Club svoj su, pak, angst implodirali u domaćem, "sobnom", klaustrofobičnom okružju, no ovakav intenzitet prvih pjesama nakon deset godina hibernacije nitko doista nije mogao predvidjeti. American Music Club, kraljevi dnevnih boravaka i spavaćih soba, svoj su politički protest skladali u ime usamljenih, posrnulih i umornih individua, cijepljenih protiv američkog "pragmatičnog vitalizma". O njima su Mark Eitzel i društvo pjevali cijeli rockerski vijek i to im daje za pravo istupati u njihovo ime. "Love Songs For Patriots" je ploča koja lirskim sadržajem i glazbenim ugođajem zjapi poput otvorene rane u tekućoj diskografskoj ponudi. Od disonantne prolegomene "Ladies And Gentlemen" ("If You Can't Live With The Truth They Go Ahead and Try To Live With Lie..."), preko ingeniozne sunrise-meditacije "Another Morning", lamenta "Job To Do", potom skladbi "Love is " ("We're So Small Compared To Our Hearts..."), "Patriot's Heart", "Only Love Can Set You Free", "America Loves The Minstrel Show" do odjavne, zlokobne "The Devil Needs You", Eitzel otkriva bezbroj razloga zašto je nedavno htio promijeniti ime banda u Anti-American Music Club. I gotovo je cijeli postav banda otprije deset godina tu - i Vudi (gitara) i Tim Mooney (bubnjevi) i Dan Pearson (bas). Tek je Marc Capelle (klavirist i trubač), zamijenio Brucea Kaphana (pedal-steel). I sviraju moćno, uigrano, sjajno. American Music Club su povratnici godine, svakako. Njihova je ploča "Love Songs For Patriots", pak, u najužem krugu kandidata za najbolji album godine! (P.S. Ovim pločama treba pribrojiti i simpatični protestni folk znanih The Creekdippersa. Album se zove "Political Manifest". Početkom listopada očekuje nas i novo izdanje skupine R.E.M., slične orijentacije.) P.S.2. I kada se bez politike ne može, evo i jednog potpuno subjektivnog stava. Nadam se da će sve ove ploče zaživjeti na pravi i jedini valjani način - u ozračju Busheva odlaska s političke pozornice.)