Još jedni od pobornika ''new acoustic'' britanske scene sa svojim drugim po redu studijskim albumom. Ekspanzija akustične glazbe o kojoj sam nedavno pisao (Clayhill) je najviše uzela maha u Velikoj Britaniji. Iako se mora odmah na početku reći da Warp Records puleni Autechre, Aphex Twin i Boards Of Canada koji su znani po svojoj elektroničkoj glazbi imaju malenog utjecaja i na Gravenhurst. No, pažljivijim slušanjem čak se to može i zanemariti jer nije toliko stavljeno u prednji plan njihovog zvuka. Mene najviše podsjećaju na Simona & Garfunkela, a malo manje na Nicka Drakea, Belle & Sebastian, Innocence Mission i Jeffa Buckleya. Nježna, tiha glazba i vokali. Akustična gitara vlada. Tekstovi pomalo čudnovati, hladni i tamni, ali se vrlo dobro uklapaju u njihov glazbenu ''filozofiju''. Cjelokupna atmosfera albuma je čudnovata, maglovita, zamračena, letargična. Kao da nas svim tim žele hipnotizirati i uvući u svoj svijet. U tome dobrano i uspijevaju. Gravenhurst su najvećim dijelom Nick Talbot (tekstoglazbospisatelj, gitara) s pridruženim mu multiinstrumentalistom Paulom Nashom i bubnjarom Daveom Collingwoodom. Album je rađen u kućnoj radinosti što je možda jedan od najvećih nedostataka, jer ove Talbotove glazbene slike bi bile vrlo zanimljive da su napravljene u studiju s dobrim producentom i orkestracijom. Album sadrži deset pjesama i oko četrdesetak minuta glazbe. Vrlo je ujednačen i kvalitetan (jedino što se pomalo izdvaja je instrumental East Of the City, apokaliptična glazbena vizija sa suptilnom gitarom i decentnom elektroničkom pozadinom) te kao takav predstavlja pravo otkriće u diskografskoj ponudi. I understand anger, I know what it's for pjeva Talbot u početnoj Tunnels tako nježnim falsetom da plaši. Upravo taj kontrast je jedna od karakteristika glazbe i tekstova Gravenhurst (Nicka Talbota). Fog Round The Figurehead me neodoljivo podsjeća na Innocence Mission (kao da su Talbot i Karen Peris imali zajedničkog učitelja pjevanja). Sjajna je I Turn My Face To The Forest Floor, prekrasno isprepletena gitarističkim fingerpickingom, pozadinskim uvučenim bubnjevima i povremenim javljanjem jednoličnog zvuka klavijatura. Bluebeard je još jedna mračna pjesma s veselim glazbenim refrenima. Slična tome je i The Diver, tekstualno kao da je izvučena iz soundtracka za ''Sixth Sense''. Damage i Damage II su jedna priča opjevana u dva poglavlja, s tim da je prvi dio glazbeno minimalistički (usamljena gitara) dok je drugi složeniji (dvoglasje, zvonki zvuk gitare i vrlo jasnim stihom I won't reach out for anyone). The Ice Tree pak podsjeća na John Denverovu You Fill Up My Senses. Shapes born of darkness, the landscapes within. Ovim stihovima počinje Hopechapel Hill (za raznolikost zvuka tu je dodana harmonika kao jedan od simbola usamljenosti). Usamljenost je jedna od trenutno najutjecajnijih ljudskih stanja koja utječu na današnje glazbenike. Cijeli ovaj melankolični pokret koji godinama (pogotovo ekspanzija zadnjih desetak godina) utječe na nove i stare glazbene struje i autore nekako ulazi u svoju post-fazu i tko zna što će se iz njega izroditi. Iako to može trajati još godinama, jer recimo stanje kolektivne svijesti čovječanstva je apsolutno zaraženo tim samotnjačkim virusom. Uglavnom zbog straha. Straha od svega što nam se događa iz dana u dan. No poslije crnih oblaka uvijek dolazi sunce. Ovo jest glazba za tmurne dane i potmula popodneva. Znam da će vas uvući u svoje raspoloženje, ali nemojte potonuti samo se čvrsto držite za svoju slamku spasa. Vjerujte i slamka će se pretvoriti u deblo. Dobar album. Za ljude s čvrstim stavom. U pomoć!