Neki svima dragi patnici u posljednje su vrijeme barem nakratko otvorili prozore i poglede usmjerili dalje od taloga u svojim dušama. Tako je primjerice Mark Kozelek otkrio spektar boja kroz posvete AC/DC i prozračni projekt Sun Kil Moon, a imenjak mu Eitzel je kao terapiju otkrio lagano klizanje u politiku. Ipak, neke se stvari ne mijenjaju i neki mučenici pravocrtno slijede svoju bol, a Thalia Zedek je prototip i zaštitini znak tih vječno poniženih i uvrijeđenih. Znam da sam sada zazvučao prilično sarkastično, no to mi uopće nije namjera. Thaliji, bivšoj narkomanki koja je pregrmila niz osobnih tragedija, se jednostavno vjeruje. Shodno tome, uz intenzitet kojim ona dočarava burno proživljavanje probijanja kroz sve krugove svojeg pakla se može samo šutjeti. Naravno, i slušati. Ako mene pitate, njezini pokojni Come su band koji je na granici noisea, punka i bluesa najbolje dočarao koloplet romantike, tuge i besane noći uronjene u cigaretni dim. U ciničnim, samodovoljnim i bahatim 90-tima u kojima su Come stvarali, band je bio neka vrsta anomalije i u onome što je radio nije imao dostojnog partnera/konkurenta. Po raspadu banda, Thalia je snimila sjajan «Been Here And Gone» i EP međuobrok «You're A Big Girl Now», ne promijenivši ništa bitno niti u pristupu, niti u estetici očaja i fatalizma. Već sam spomenuo kako Thalia ne može a da ne ide predvidljivo i linearno dalje, jedinim putem koji poznaje, a to se čuje i ovdje. U svojoj iscrpljenosti i melankoličnom očaju Thalia ipak kipti od snage, pa koliko god njen glas i violine odaju letargiju, prkosne i neprohodne pjesme uz poneki izljev oštrih gitara sugeriraju kako ovdje nema lagane predaje. Thalia je uvijek bila autor kojem je u pjesmi potrebno neko vrijeme da uzme dah i da se razmaše, no na ovom je albumu period odmatanja njenih tmurnih elegija predug. Paradoksalno je kako su tuga i melankolija osnovni elementi Thalijinog izraza, no kako ipak ne mogu izdržati bez dobre pjesme. U nekim trenucima potenciranje sumornog tona i lijeno građenje tema poništavaju Thalijinu suptilnost (znakovito je kako su majstori suptilnosti, delikatni The Go-Betweens jedan od njenih omiljenih bandova), a gusta produkcija jednostavno satire pjesmu. Uslijed toga, ovaj album funkcionira na principu uvjerljivosti emocionalne bure, te na goloj ekspresivnosti. Glazba koja se temelji isključivo na atmosferi u pravilu mi je manje zanimljiva od one kod koje se posloži malo više komponenti, pa me niti ovih 55 minuta nije istinski oduševilo. Ipak, Thalia je jak izvođač i ne zaslužuje ruženje zbog par krivih koraka. Thalia, sve je u redu, idemo dalje.