Čini se da tursku spisateljsku zvijezdu Orhana Pamuka fascinira krhka ravnoteža između stvari i njihovih značenja, jaz između interpretacije i činjenice, jer mu je dobar dio romana 'Zovem se Crvena', kroz duge pasaže o umjetnosti iluminacije, posvećen upravo tom pretpostavljenom raskoraku između umjetničkog i božjeg djela. Negativnim odnosom islama prema figurativnoj umjetnosti Pamuk se poslužio kako bi izrazio sumnju u smisao doslovnog umjetničkog iskaza, zamaskiravši svoju priču u jedan od značenjima najdoslovniji žanr vrlo strogih uzusa, krimić, kojega je svim silama, od erudicijskih do meditativnih, razgrađivao iz stranice u stranicu, kretavši se tijekom razvijanja radnje u suprotnom smjeru od onoga koji bismo mogli očekivati pročitamo li na ovitku knjige to usko žanrovsko određenje romana, koje nam poručuje da ćemo čitati storiju o istrazi jednog vjersko-fundamentalističkim razlozima uvjetovanog ubojstva, da bi se pred nama umjesto logičkih dedukcija na stranicama romana 'Zovem se Crvena' otvorio opojan svijet Istambula i Turske 16. stoljeća, do te mjere likovnim umjetnostima opsesivno posvećenih stranica, da bismo mogli pomisliti kako listamo nekakvu knjigu ilustracija, to jest kako priču gledamo, a ne- čitamo. Roman počinje riječima ubijenog, i ispričan je kroz usta svih bitnijih aktera; događa se u sjeni sultanove narudžbe knjige za koju je poželio imati ilustracije u stilu i duhu zapadnog slikarstva, od zvanične religije zabranjenog, što Pamukove likove stavlja u napetu urotničku situaciju. Na scenu odmah izvodi i potencijalni ljubavni par, a budući mu spuštanje do eksplicitnijih ljubavnih scena uopće nije mrsko, čitatelj ima i tu mogućnost da mimo zaplitaja i otplitaja spomenute istrage, navija za jednog od ključnih likova Karu i njegovo dvanaestogodišnje nastojanje približavanja svojoj životnoj opsesiji, ljepotici Šekuri, kćerci majstora iluminacije koji skrbi o realizaciji naručene knjige, čijoj su se izvedbi posvetili najvještiji umjetnici Carstva. Stranice i stranice Pamuk je posvetio tom spomenutom strahu islama od umjetnički doslovne interpretacije Božjeg djela, i paradoksalno ili ne, simboličko umjetničko izražavanje ovjerio ustima i činovima fanatičnih zagovaratelja vjere. Njegova je knjiga povremeno vrlo nadahnuto propitivanje tih granica, mjesta na kojima tekst ili ilustracija prerasta vlastiti povod i postaje 'nešto više', a Pamuk je dovoljno potentan pisac da te momente 'podvuče u praksi', prikazujući, demonstrirajući, a ne tek prepričavajući ta stanja: primjerice, jedan od ključnih, napetijih momenata romana, sređivanje Šekurinog razvoda od nestalog muža, i Karino cjelodnevno nastojanje oko dobavljanja svih papira za njihovo vjenčanje, Pamuk prikazuje u nizu od četiri verbalnim sredstvima dočaranih iluminacija, a koloritno su obilježena i imena junaka, tako je Kara-crno itd. Drugim riječima, 'Zovem se Crvena' spada u ona književna djela oslonjena uglavnom na vlastite, književne moći, koja vrlo vješto izbjegavaju danas obljubljena olakšavanja teksta, skraćenice i minimalizacije, a Pamukovo davanje glasa ilustracijama i mrtvim ljudima demonstracija je književnog postupka suprotnog 'očuđavanju'; ilustriranje poznatoga kao da ga vidimo prvi put nema ni najmanje veze s osnovnim Pamukovim nastojanjem, koje je potpuno suprotno i sastoji u približavanju onoga što ne znamo i ne možemo znati, kao što su razmišljanja ubijenoga ili prikazivanja slika koje pohode ljude na samrti. Takvi postupci, uz zadnjih godina već dobro oživjelog sveznajućeg pripovjedača, koji sad kad se vratio zna čak i više nego prije- njega doduše u 'Zovem se Crvena' nema, ali u njegovom romanu sve, od ilustracija do boja, znade pričati- zajedno sa vjerom u veliku priču, koja i kod Pamuka pokazuje svoje bodro vampirsko lice, ovog vodećeg turskog spisatelja stavljaju rame uz rame sa vodećim zapadnim spisateljsko-restauratorskim zvijezdama kao što su Jonathan Franzen ili Zadie Smith, a priča iz zagonetnog Osmanlijskog carstva više se nego povoljno uklapa u pojačani interes Zapada za sve što je sa Orijenta, pogotovo što u 'Zovem se Crvena' on ima ove prepoznatljive, gotovo očekivane crte. Jezik za koji su se odlučili prevoditelji je izvanredan, a bonus rječnik na kraju knjige mogao bi ubrzati proces privikavanja na literarne svjetove koji će se izgleda i u nas, inšallah, intenzivnije početi ukazivati.