Pomorac sam majko na bijelome brodu, poručuje na ovom EP-iju knežić melankolije i groteskologije, gosn Will Oldham. Nije šala: radi se o četiri komada akustične gitare posvećenih moreplovcima iz Rotterdama; Oldham prebire po žicovlju zamišljen kako to samo može biti čovjek koji preludira na temu ljudi kojima je u opisu radnog mjesta suprotstavljenost elementima. Čitam na Allmusic Guideu kako ova mjuza puno bolje funkcionira u okviru dokumentarca za koji je snimljena, nego na 'golo' slušanje. Koja glupost! Nema 'golog' slušanja. Oldham se do te mjere ne žuri, tako je lijepo nezainteresiran za bilo što osim drkuckanja po gitari da ga je u ovoj buci i bijesu milina slušati. Polako se smjenjuje sa još polaganijim, i nema tako velikog i bitnog posla, osim valjda onog za operacijskim stolom, a da ga čovjek ne prekine negdje na pola ovog dvajssedmominutnog hepeninga iz mira i tišine, i ode negdje van, uz vodu, na kavu.