Premda slove za kultni band čikaškog rock podzemlja, The 90 Day Men su mi bili potpunom nepoznanicom sve dok nisam slučajno nabasao na njihov svježi album "Panda Park". On bi im trebao biti treći ili četvrti u karijeri. Moram odmah reći da mi je prouzročio dosta glavobolje. "Panda Park" je album bez pravog p o d t e k s t a, ali zato s prilično iritantnom i vrlo transparentnom (i vrlo postmodernom) idejom da se pokaže kako je moguće ostvariti miran suživot math rocka i psihodelije/progresive koja vuče repove s početka sedamdesetih. A budući da je math rock kopile punka, oni trpe vlastite dodire kao zavađena braća. Kada su više math i kada se oslanjaju na spartanske gitare i granitnu ritam sekciju, bez previše mudrovanja (minijatura "Sequel"), da ih se sasvim lako slušati. No kada unutar razvučenih komada nastoje pomiriti Slint i King Krimson ("Even Time Ghost Can't Stop Wag") ili pak June Of 44 i Davida Bowiea ("Chronological Disorder"), onda, barem kod mene, teško prolaze.