Ne mogu vjerovat: 44:25. Eh! Nina Nastasia je dokaz da je zabava preozbiljna stvar da bismo ju prepustili televiziji i medijima, i da su tri minute, a kod Nine bogme pokoji put i manje, sasvim dosta za izgradnju malih kakofoničnih svjetova. Da, svjetova! Gdje je sitnoj boraniji nedostatno svo vrijeme svemira da izgrade barem okvir za kazivanje, Nina Nastasia, naslonjena s obje noge u bolju prošlost, pravi svoje minijaturne iluminacije diskretno bizarnih i rogobatnih oblika. Život je san, poručivao je Calderon de la Barca, a Nina kao da ga dopunjuje tvrdnjom, je, san je, a pogotovo je san glazba u njemu, naročito ako je ovakve nestvarne građe kao što je to Ninina. Kontrabas, klavir, gitara, violina i glas upotrijebljeni u sjajnom mixu potpune defanzive i potpune ofanzive, a pod producentskom palicom Stevea Albinija, ovaj njen prvi album, snimljen 1999., prodisao je punim plućima. Albini je legenda, iako možda ne bismo mogli reći da udahnjuje glazbi život, nego da prije vlastitom nazočnošću potvrđuje da je u nekoga locirljiv osobni životni feeling, on je ovdje opet nazubio sound do dovoljne razine da vas apartne skladbe čudnog okusa ne uspavljuju, da vas čak ni ne drže samo budnima, nego da vas bude, a što ćeš više? Disonantna glazba, sa vokalom koji ne pjeva, nego cilja i ispucava riječi koja pogađa gdje treba (i ne treba).