Za raliku od gore spomenutih EPičara, Mary Lou Lord snimila je pravi pravcati album, ali je i ona ostala, fini ljudi su fini ljudi, u okviru minutaže školskog sata, pa je, daklem, isto preslušljiv odjednom. Sjećam se Waitsovog albuma 'Mule Variations', bez sumnje još jednom dokazu vanserijskog talenta ovog underground gospel hrapavca, no sjećam se bogme i šoka koji sam doživio kada sam vidio da traje preko sedamdeset minuta, sjećam se i dana preslušavanja kao da je jučer bilo, dobro sam upamtio kako sam nakon prvih nekoliko, nesumnjivo genijalnih pjesama, po prvi puta u feedbacku imao pred očima brojke sedamdesetinešto, koje su mi se brzo pa polako pa opet brzo palile pred očima, sjećam se da mi je stomak počeo kruljiti, sjećam se da sam kopao nos, jeo, pišao, srao i da je Waits pojao i pojao i pojao. Prošlo je odonda godina, sjećam se kao da je jučer bilo, svega, vremena, vremenske prognoze za sutra, raznih u burag unešenih jela, galame iz komšiluka, jedino nisam upamtio da li sam album, inače genijalan, preslušao do kraja. Nadam se da se bliži dan kada će se potreba za nešto glazbe, nešto malo glazbe, početi uvažavati i od strane autora, jer znaj ti bože,možda se ona najbolja pjesma krije negdje pri kraju albuma, a kada se radi o duuuuugom albumu, na tom kraju je i slušač na kraju... Mary Lou je sjuper cura, a njen folk prošaran električnom gitarom još uvijek ima nešto od snage zbog koje je bila aklamativna nada alt-indie-garage-folk-breakheart scene sredinom devedesetih. Njoj se neke pare posrećile nisu, ali, kako bi se to učeno reklo, išla ju je pjesma, a za nju ni ovdje nije izgubila osjećaj, koji pogotovo dolazi do izražaja u šaputavim komadima, kada su instrumenti negdje u božjoj dalekoj pozadini, tada njeno slovkanje boli dolazi do posebnog izražaja. Mary Lou definitivno je ušla u godine, a za njih se, ma koliko ih imali, toplo nadam da ste ušli i vi, to jest: ulazite u svoje godine, šta ćete vani?, možda u tom slučaju i vi jednom postanete ovako topao i zanimljiv sugovornik kao što je to ova dama ovdje. Na albumu je osim pjesama koje je napisao Nick Saloman, i jedan cover koji je zbilja zanimljivo čuti. Radi se o, vjerovali ili ne, Pink Floydima i pjesmuljku Fearless koji u Maryinoj izvedbi zvuči