Eh, a o čemu pričati za uvod? Tko ne zna stihove barem 30 pjesama The Smiths, neće razumjeti zašto nekoga zanima «povratnički» album Morrisseya. Morrissey je stari romantik, kontradiktorni licemjer i čovjek koji je imao tu nesreću da mu mediji potpuno izignoriraju briljantan smisao za humor, a potenciraju samo melankoliju i cinizam. Na njegovoj je strani i dalje Oscar Wilde, no on ne živi u vakuumu: njegove pjesme su još uvijek očekivano pravocrtne i bez akrobatskih intervencija, ali slušajući ovaj album, osjeti se da je i vaš omiljeni songwriter bez gitare u 2004., a ne na retro-tripu: ovdje rade mašine, produkcija je nagruvana i zgusnuta i rijetko što podsjeća na prošlost u koju se Morrissey toliko zaklinjao. «You Are The Quarry» nije remek djelo, ali je daleko od rutinskog odrađivanja posla. Unatoč svježini i odmornosti, fali tu topline i uobičajene melankolije, a bez njih Morrisseyeva lirika i vokal jednostavno hramaju. Ipak, bilo bi nepošteno i besmisleno očekivati od Morrisseya da ostane isti samo zbog nas koji smo se promijenili. Poanta glasi: Morrissey je snimio korektnu i dobru ploču te revitalizirao karijeru uz impresivnu dozu šarma. Manjak strastvenosti najbolje je vidljiv iz letimičnog pregleda recentne Morrisseyeve poetike gdje možete posvjedočiti koliko Morrissey igra na sigurno. Npr. Amerika i gnjusne/potrošne pop zvijezde jesu zahvalne, ali i jednostavne teme za pljuvanje, nešto kao meta koju ne možete promašiti. No, Morrissey nije odolio, a koliko je bio uvjerljiv/uvredljiv, ovisi o tome da li stihove «Well, America, you know where you can shove your hamburger» i «The teenagers who love you, they will wake up, yawn and kill you» smatrate banalnim ili lucidnim. Morrissey je sjajan showman i magnet za publicitet, te izvođač kod kojeg je teško razlučiti personu od pjesme. «K vragu, Stephen, mi smo zli i želimo te kategorizirati, pa zato moramo znati: što je ovdje ironija, a što skrušena ispovijed?». Naravno, Morrissey je bio dosljedan i hrabar: još jednom nam je uskratio odgovor. Za mene je ovaj album više evokativan i otvara stare kartonske kutije pune raznih drangulija iz prošlosti, a manje mi pruža zadovoljstvo uživanja u trenutku. Iskreno, da sa sobom ne nosim silnu prtljagu The Smithsa koje se vjerojatno nikada neću otarasiti, ne znam što bih uopće vidio na ovom albumu. Zapravo, nisam siguran koliko bih ga se uopće potrudio poslušati. Ovako, sa barem onih 30 pjesama s početka teksta u glavi koje ću izrecitirati po narudžbi, stvari su malo drugačije posložene. Priznajem, nisam tabula rasa, ne mogu ignorirati pozadinu i ne znam procjenjivati «objektivnost». No, što se mene tiče, tako i treba biti. Da završim pomalo petparački i blesavo aksiomski: impresije zaista JESU subjektivna stvar.