Pih, pa tko uz ovih 20 minuta mari za to što je lanjski povratnički album Throwing Muses zapravo bio samo završni bljesak u nepredvidivom životu banda! Ovdje pred nama je čvrst, razmahan i bučan punk rock, a to je vjerojatna posljednja stvar koju očekujete od novog projekta Kristin Hersh, uzorne majke domaćice koja je onako usput lani izdala i najkomorniji album svoje solo karijere. Slušajući 5FW imate dojam kao da vam u sobi sviraju voluminozniji i prevrtljiviji The Wipers ili XTC. 6 uvodnih komada novog poglavlja u životu Hershove su protočne i provjetrene pjesme sa toliko dinamike da je u njima nemoguće poloviti sve prijelomne točke i smjerove cvjetanja. Ovdje samo vižljasti vokal Hershove odvlači od asocijacija na prljav garažni rock kakav se svojevremeno uzgajao na Amphetamine Reptile ili Crypt etiketi. Mislite da se šalim? Poslušajte uvod «Clara Bow» ili vratolomnu «Lavender» koja se trese od riffova i u kojoj u samo tri minute dobijate divlju tuču, smirujući pogled nakon stidljivog povlačenja oblaka i okrutno prženje sunca (naravno, ne nužno time redoslijedom). Kristin nije mogla početi ispočetka bolje i prikladnije: kao da je ovaj EP namjerno i programatski lišila dramatičnosti i emocionalnog naboja koji ju prate otkada je prvi put uzela gitaru u ruke. 5FW zvuče frenetično, mahnito ali ne i bezglavo, a pokraj njih i njihove punine razni recentni «rockeri sa glasnim gitarama» izgledaju banalno i karikaturalno (hm, kada bolje razmislim, tako izgledaju i bez dodatnih usporedbi). Ne želim biti dodatno zloban, ali kada smo već kod usporedbi, postavite na jednu stranu Pixies koji rutinski tezgare pred neizlječivim nostalgičarima, a na drugu njihovu vršnjakinju/kolegicu koja konstantno izaziva samu sebe i ne mari za to što ponekad svira pred brojem posjetitelja koji je prikladniji nekom demo bandu (provjerena informacija). Pametnome dosta. Bravo Kristin, ja sam oduševljen! Fenomenalno.