Aldous Huxley je izračunao da se okruženje tišine godišnje smanjuje za 13 i pol kilometara. Već nije daleko, kaže on, kada će tišine na Zemlji potpuno nestati. Jedna od za sada najpouzdanijih oaza tišine jest pustinja Joshua Tree u Kaliforniji, inače mitsko odredište rock and rolla. Izolirani od svijeta, u potpunom suglasju s prirodom, ondje žive i Victoria Williams i Mark Olson. Zbližili su se u vrijeme snimanja Victorijina albuma "Loose", prije desetak godina. Iza nje je u to vrijeme bio propali brak s pjevačem Peterom Caseom, a pred njom mučna spoznaja o uznapredovaloj multiploj sklerozi, koja joj je "sapela" ruku na turneji s Neilom Youngom koju godinu ranije. Olson je bez imalo dvojbi okrenuo leđa uspješnoj karijeri (njegovi The Jayhawks su u to vrijeme bili band u usponu), oženio se Victorijom i preuzeo brigu o njoj. Vic i Mark su jednostavne osobe, pune ljubavi i razumijevanja za svijet oko sebe. Ustaljena predodžba o rock "nihilizmu" i "buntovništvu" u njihovu je slučaju doista smiješna. Radije su izabrali život u pustinjskoj osami, skladaju i snimaju kod kuće i, uopće, obožavaju kućnu radinost svake vrste (Mark navodnjava tlo, bavi se voćarstvom, uzgaja životinje). A pjesme koje stvaraju su kao prežgana juha među rock složencima - jedinstvene, jednostavne, nezamjenjive i - vječne.
Victoria Williams moja je slabost, priznajem. Oprostio bih joj i da se uhvati pjesama Michaela Boltona (ma, vjerojatno bi ih sjajno otpjevala). U prošloj se godini pokraj uobičajenog angažmana u The (Original Harmony Ridge) Creek Dippersima ona odlučila za album obrada starih standarda. Riječ je o pjesmama koje su ozvučile njezino odrastanje u Louisiani. Mancini ("Moon River"), Gershwin ("Someone To Watch Over Me"), Berlin ("Blue Skies") i sl. Album se prigodno zove "Sings Some Ol' Songs" (Dualtone, 2002.). O tome kako ih Vic zdušno pjeva u vokalnom ključu Billie Holliday, Bessie Smith i srodnih blues&folk&jazz diva ne moram valjda tupiti. Shvatiti kao kreativnu stanku i opuštanje, ali i kao album iznimne emocionalne i interpretativne vrijednosti.A onda joj želim barem još koju suradnju s Burnsom i Convertinom -poslušati album "Musings Of Creek Dipper" - ili grupom R.E.M., možda Jayhawksima -poslušati "Loose".
Olsonov "December's Child" (Dualtone, 2002.) je sjajan. Možda i najbolji nakon teško dostižnog prvijenca, zbirke osunčanih folk minijatura tada nazvane imenom "banda" The Original Harmony Ridge Creek Dippers (koji je , zapravo, Olson u pratnji Williamsove i sjajnog violinista Mikea"Razza" Russella). Život u pustinjskoj osami doista je izbrusio Markov osjećaj za lirske detalje. On sada stvara ultimativne r e i s t i č k e ploče, kakve je na početku svoje karijere radio Vic Chesnutt. Vic ih je iz razumljivih razloga, potaknutih osobnom tragedijom, potcrtavao debelim cinizmom. Za Olsonom ostaju pjesme koje slave radost življenja na tako jednostavan i opušten način da to oduzima dah. Jedna od uporišnih pjesama albuma Olsonova je suradnja sa starim prijateljem iz The Jayhawksa Gary Lourisom - "Say You'll Be Mine". Prva zajednička pjesma nakon dugo, dugo vremena.
P.S. Mark Olson And The Original Harmony Ridge Creek Dippers (feat. Victoria Williams) 31.ožujka pjesmom slave dolazak proljeća u zagrebačkom KSET-u!!!!!!!!