Prijateljstvo i suradnja Jessea Malina i Ryana Adamsa, u ovim hladnim, otuđujućim vremenima, ima prizvuk prave "urbane (rock) legende". Budimo do kraja iskreni, Jesse i Ryan su usuglasili svoje kreativne stavove oko "čašice viška " u Malinovu kafiću Niagara u New Yorku, kamo je Adams zalazio kako bi skratio dugu i samotnu zimu. Dakle, sve je započelo "metilnim mudroslovljem", a Adams je negdje pred zoru uspio uvjeriti Malina kako što prije treba uglazbiti svoje lirske ljepote (doista "ljepote", nisam već dugo, dugo slušao/čitao istinsku rock-poeziju, a ovdje je upravo o tome riječ!). Malin, inače vodeći čovjek meni nepoznatih "glam-punkera D-Generation", uskoro se probudio mamuran, sa prvom samostalnom pločom na uzglavlju. I to kakvom! Adams ga je pametno "svjetovao" - Jesse, nisi baš neki pjevač (otprilike ranga Neila Younga, Dylana ili Willa Oldhama - u prijevodu, krasan "ne-pjevač"), a pjesme su ti takve da ih treba snimiti bez puno mudrovanja i ponavljanja. Posao oko ploče bio je gotov u nekoliko dana, a krajnji rezultat su pjesme stvorene takvom lakoćom, takvog deja vu efekta (liče na svašta, ali ponajprije na sebe same) da to obara s nogu. Malinovi "zatočenici grada" nisu otuđeni prokletnici. Prije su topli gubitnici koji u konačnici mijenjaju percepciju ljudske dobrote. U svojoj prvoj produkcijskoj pustolovini, Adams im je ponudio udobno alt-country ruho. Iz tog zamišljenog sessiona Lou Reeda i Boba Dylana (recimo), ispali su biseri poput "Queen Of The Underworld", "Wendy" ili sjajne ekstravagance na bongosima"Riding On The Subway". Uglavnom, nešto zbog čega je i sam Adams lakonski izjavio - "Jesse's A Genius. He Scares Me He's Good".