Počeli u sjeni Nirvane, ali vrlo brzo došli do vlastitoga rukopisa, na albumu «Scream, Dracula Scream!» ubitačnoga miksa punka, soula, funka i garaže. Snažni, kratki, kao nožem odrezani riffovi Johna Speeda osim što su bili ispred vremena, kao što i dolikuje postmodernim vremenima, bili su istovremeno i iza njega-zvučali su poput onih Raya Davisea iz Kinksa. Takav pristup, obogaćen saksofonom i trubom, dao je kao rezultat zvuk koji se lako pamti. No Speedo je osim matičnoga banda uvijek imao i off projekte na kojima je svirao još alternativnije i mračnije. Devedesetih su mu to bili DRIVE LIKE JEHU, a desetih HOT SNAKES, s kojim je prošle godine snimio izvrsni «Suicide Invoce», koji je bolan i jednostavan kao boksački direkt nekog utreniranog teškaša. Na «Live from Camp X-Ray», koji nije uživo u smislu da su ga svirali pred publikom, nego iz onih drugih, poetičkih rock razloga, RFTC osim što su u pjesmi « I Wanna Know What I Wanna Know» aranžmane obogatili gudačima, nema nekakvih pomaka od njihovog već utvrđenog prangijaškog egzorcizma. Ovo pročišćavanje slušne aparature traje 26 kompaktnih minuta koje kao da su snimljene odjednom.