I u rock and rollu, dakako, brojni su ljudi s "poremećajima u ponašanju". Neodgovarajući klasno-socijalni predikament, odrastanje u okružju krutih vjerskih normi ili tek "traume iz djetinjstva", možda su neki od uzroka duševnog/duhovnog nespokoja (ali i vrhunskih rock proizvoda!) jednog Daniela Johnstona, Skipa Spencea, Roky Ericksona, Jonathana Richmana ili Davida Eugenea Edwardsa. I Gordon Gano jedan je od onih tipova čije misli "stalno igraju školice". Sin baptističkog svećenika iz Milwaukeeja, Gano je svoje "mrakove" znao pretvarati u zaista osobiti i nesvakidašnji rock and roll doživljaj. Nitko, ali baš nitko, u rock glazbi nije takvom silinom opjevao bujanje teenagerskih hormona i sukob sa svijetom odraslih. Violent Femmes svoje su rekli tijekom osamdesetih godina minulog stoljeća. Na žalost Gano i družina već dugo godina traže sebe u recepcijskom vakuumu na prijelazu u novo tisućljeće. Zbog svega toga "Hittin' The Ground" doima se jednim od njegovih boljih poteza unatrag desetak godina. Nemalo sam se iznenadio kada sam shvatio da tek dvije skladbe na svojoj prvoj samostalnoj ploči on pjeva sam. Gomila uvaženih i manje uvaženih vedeta iz rock miljea posudila je Ganou svoje glasove, ali i iskazala divljenje velikom autoru. Pjesme "Oh , Wonder" (Mary Lou Lord), "So It Goes" (Linda Perry iz 4 Non Blondes?!), te naročito naslovna (PJ Harvey) i "Darlin Allison" (They Might Be Giants), mene su se puno više dojmile od njegovih suradnji s Louom Reedom, Johnom Caleom ili Frankom Blackom, npr. Premda pomalo sliči na cirkus i pati od pretrpanosti, "Hittin' The Ground" na koncu ipak pokazuje i dokazuje da Gano još uvijek nije autorski "presahnuo" i da bar na trenutke zna zasjati starim sjajem.
Da, osobite preporuke vrijede za reizdanje prvog, istoimenog albuma Violent Femmes (iz daleeeke 1982.) pojačanog bonusima. I dalje držim da je riječ o remek-djelu, ali i najljepšem omotu nekog albuma u rock and rollu ikada!