Evo nekoliko dama s gitarama koje iz objektivnih razloga nismo stigli predstaviti minulih mjeseci:
Kathryn Williams je svim svojim pjesničkim i skladateljskim osobinama (ženski) Drake na n-tu. Old Low Light je njezina treća ploča i prvi joj je nedostatak činjenica da slijedi nakon zaista sjajne prethodnice Little Black Numbers. No to nije sve, mislim da se Williamsova, poput Davida Graya npr., s novim pjesmama našla u slijepoj ulici. "Uporna prigušenost na rubu beskrvnosti", rekao bi Juraj Šiftar, znak je za uzbunu. Morat će štošta mijenjati u svojem pristupu jer joj pjesme djeluju tromo i okoštalo, a ne sneno i meditativno, što je, valjda, željela postići. Sretno, Kathryn!
Primjer joj može biti ono što je Eileen Rose stvorila na svojem drugom albumu nazvanom Long Shot Novena , jednoj od boljih ženskih rock tvorevina u prošloj godini. Eileen osvaja stilskom raznovrsnošću, suverenom egzekucijom i, nadasve, dobrim, poštenim, neusiljenim pjesmama. Rock and roll anagram u kojemu se prepoznaju česti bluesa, countryja i folka, kao i utjecaji (bukvalno:) u rasponu od Kate Bush do Emmylou Harris.
Iako mi se daleko više sviđao twangy-pop koji joj je na albumu What I Deserve podario Jayhawk-Gary Louris, ne može se poreći da se Kelly Willis nije uspješno dohvatila još uvijek kurentnog bluegrassa/appalachiana. Iako, hm, ziheraški, za takvu je pustolovinu odabrala vjerojatno najuglednije i najupućenije suradnike - Dana Tyminskog iz Union Stationa, pratećeg sastava Allison Krauss, te mlađahnog Chrisa Thilea iz grupe Nickel Creek. Tu je i sada već pouzdani pratilac - Chuck Prophet. Da ne bi bilo zabune, Easy nije tek još jedan nostalgični simulakrum, budimo iskreni, lako trošivog žanrovskog obrasca. On je prije svega lijepo, odmjereno, fragilno žensko pismo, koje nema što tražiti u usporedbi s Gillian Welch, npr., ali je nedostižno za dobar dio novovjekih "žena s gitarama".
Shivaree je, zapravo, Ambrosia Parsley (nadam se da njezino ime neće unaprijed odbiti onaj dio slušateljstva sklon alergijama), a Rough Dreams je njezina druga, bolja ploča. Prvijenac dugog, predugog naslova I Oughtta...itd. prije dvije-tri godine skrenuo je pozornost javnosti na ovu zanimljivu autoricu. Poglavito zbog svoje osobite osjećano-zvukovne kohezije. U njoj su se miješali neki davno sanjani snovi i neke nove studijske maštarije. Upravo mi je ta sklonost "prefabriciranom" folku strana , jer sam mišljenja da je rabljeni magnetofon npr. daleko subverzivnija sprava od skupocjenih studijskih rekvizita. Što ne znači da Shivaree ne zna svoj posao. Samo nije baš moj par rukava.