Za band ovakvog profila danas sigurna i najjednostavnija formula glasi: ogrnuti se ironijom i fetišizirati disco kič. Srećom, Out Hud bježe od takvog vulgarnog i banalnog pristupa. Oni su suptilniji i smješteni negdje između nemarnosti i letargije, a njihov je humor (inače vidljiv iz naslova pjesama) očito zdrav. Ovaj band razmišlja i nigdje ne žuri, ne razbacuje se sa energijom, a njihov poziv na ples je nenametljiv i lišen tupavog mass-appeala. Uglavnom, sve skupa nimalo na asocira na znojna čela i hedonizam ispod laserskih svjetlosnih efekata. Out Hud na smiren i diskretan način repliciraju funk ritmici Gang Of Four, slaganju zvuka Adriana Sherwooda, suvremenicima tipa Tortoise te «My Life In The Bush Of Ghosts», već zaboravljenoj suradnji Byrne/Eno. «Street Dad» je u potrazi za jednim slušateljem a gnuša se horde s podija, dok prednost ispred jakih seta zvučnika daje običnim slušalicama. Lišen agresivnih beatova i negdje na pola puta između apstrakcija i melodioznosti, istkan intrigantnim glazbenim rješenjima patentiranim u nekoliko žanrova, ovo je moj prijedlog za ultimativni ovodobni plesni album. Ploča na kojoj se ništa ne dešava na prvu loptu, gdje su gibanja moždanih vijuga i spontani pokreti tijela u međusobnoj koordinaciji, a sve bez ijedne jedine riječi.