Prije kojih petnaest godina genijalna pro-lezbijska kantautorica Phranc podsmjehnula se pravoj najezdi žena s gitarama sumnjivih namjera. Stihovi iz njezine pjesme "Folksinger" ("They Want To Be Hip And Trendy/ They Want To Wear Black Turtlenecks/ They Want To Make Sensitive Videos/ And Sing About Politics"), ako se mene pita, govorili su rječito o tanušnim skladbama Tanite Tikaram ili Eddie Brickel, primjerice. Ne i Tracy Chapman. Nikada nisam sumnjao u iskrenost i ispravnost njezinih pobuda. Ipak, činjenica je da je sa svojim prosječnim folky skladbama prošla daleko bolje od tada najjačih, ali medijski potpuno minimiziranih, singer/songwriterica poput Mary Margaret O'Hara ili Michelle-Shocked. Self-titled album s hitovima "Fast Car" i "Talkin' About Revolution", Amnesty International turneja, MTV... bili su slatka sudbina Chapmanove krajem osamdesetih. Skučena akustična forma (unutar koje je, istina, znala zrcaliti zavidan emotivni i skladateljski naboj) brzo je iscrpila vrelo njezina talenta. Snimala je potom rijetko, sve lošije ploče. Novom me albumu privukla iznenađujuća suradnja s provjerenom ekipom iz banda PJ Harvey (?!). John Parish (producent) i Joe Gore odradili su veći dio posla. Tu su i znani Greg Leisz i Joey Waronker, pouzdani pratioci brojnih američkih neotradicionalista. Očekivano "zamućena" Parishova produkcija nije se pokazala najsretnijim rješenjem za Tracy Chapman. Nesrazmjerna je njezinu sangviničnom vokalu, a krajnji je dojam kako pjesmama "You're The One", "Broken" ili naslovnoj Tracy nije priskrbila autorski "kišobran" koji će ih zaštititi od kiše koja prijeti. Djeluju blijedo i isprano. Više nego što bismo i Tracy i ja i vi željeli.