Valjda nam nitko posljednjih desetljeća nije poput Toma Waitsa tako uporno i često skretao pozornost na notornu činjenicu da tišina, zapravo-škripi. Preorani glas lučkog radnika kojemu su u kontri stajali stihovi začudna iskustva i vidovitosti, kombinacija nježnosti i grubosti, sa bizarnom glazbenom podlogom gotovo kuhinjskog sazvučja-Waits i kada je najrasviraniji zvuči kao da lupa po šerpama u kuhinji, a nju, u potpunom neskaldu s grubijanskim glasom, i na ovom albumu dijeli sa životnom družicom Kathleen Brennan. 'Real Gone' ponovno je waitsovska buka koja prstom upire na tiha mjesta u vama, i, iako je teško na sceni pronaći autora toliko stiliziranog rukopisa poput njegovog, Waits gotovo uvijek uspijeva zvučati kao on sam, a ne neka svoja replika ili izvedenica. Njegov ikonoklastički odnos prema glazbenoj tradiciji i formi vjerojatno ne treba posebno predstavljati, jednako kao što njegovo šturo stihovanje short stories predznaka, do grla uronjeno u američu tradiciju neakademskog predznaka, u odnosu na svoje izvore ne predstavlja nikakav bitan odmak, ali, ta dva 'vjerujem' zajedno savršeno oslikavaju unikatan osjećaj za svijet, nastanjen luzerima koji slave pobjede života nad samima sobom, srdačno se rukujući sa svakom ćuškom dobivenom na životnom putu. Howe Gelb je citirao Buddhu i njegovu opasku kako životne klopke, ako ih znaš unaprijed, mijenjaju predznak i postaju čista radost, a Henry Miller je o djelu Dostojevskog govorio kao o otrovu koji mu je pomogao ozdraviti. Waits se glasa kao mačak kojeg muče, i koji tijekom čupanja repa i rezanja ušiju kliče: i prednju nogu, molim! Postava s kojom je snimio album osim spomenute Kathleen, uključuje već redovnog i obaveznog Marca Ribota, čije je sviranje gitare lekcija za sebe, sastavljena od jazzističkog virtuoznog prebiranja podjednako kao i od majstorski obnažene gole buke, a u oba slučaja zvuči savršeno. Na basu je Les Claypool a pjesme su nastavak imaginarnog dnevnika noćne ptice i izvještača iz predvorja pakla, koje u Waitsovom slučaju nastanjuju kockari, svodnici, bludnice i nikad prežaljene izgubljene ljubavi. Život u ovim škripavim žalopojkama ima isključivo reminescentsku vrijednost i nalazi se negdje u prošlosti, koja, isprevrtana svirkom njegova comba, zvuči kao licemjerni raj iz kojega je vrijedilo biti istjeran. U jednom davnom razgovoru za novine Waits je pričao kako se ne jednom ujutro zaticao pored prozora, s čašom mlijeka u ruci, promatrajući pale anđele iz noćnih barova tijekom njihova povratka kući. Ono što je Štulić nazivao tragovima puta na nečijem licu malo tko bilježi s toliko pedancije, unutarnje vatre i beskompromisnog poistovjećivanja kao ovaj genijalni drug svakoga tko se nalutao.