Iako su mi sa 'Hate' dodirnuli nebo, a tamo stanuju, što se ovog flamingovskog ('Čarobnjak iz Oza') sounda tiče, bendovi kao Mercury Rev i Flaming Lips, i na 'Universal Audio' Delgadosi isporučuju solidne količine emocionalne infantilnosti prispodobive notornom popu, ali u ironičnom i nostalgičnom pakovanju idealnom za dočaravanje djetinjastih unutarnjih momenata bez kojih je nezamisliva svaka ozbiljnost. Vokal Emme Polocks savršeno izražava 'postbubuljičavo' stanje duha koje se stere između prvih ideala i prvih razočaranja, a osjećaj njenih kompanjona za melodiju i otprije je imao sposobnost zavlačenja pod kožu. Ono što bi im se eventualno moglo prigovoriti je činjenica da na 'Universal Audio' zvuče kao dvije ponešto različite grupe, sastavljene doduše od istih onih likova koji su radili 'Hate', ali s tom razlikom da u većini pjesama netko od njih, umjesto da svira, ispred studija mota joint u kojemu će uživati solo, što bi za vrijeme 'Hate-a' bio teško zamisliv slijed događaja. Dakle, gradacija između pojedinih momenata nije baš mala, no i u ovakvom podvojenom izdanju Delgados još uvijek ne zaboravljaju magične riječi, pa će se vaša unutarnja pećina otvoriti dovoljno puta da se nasladite blagom odande, ako ste uopće tamo stigli štogod spremiti od silnih obaveza zadnjih godina. Na 'Hate' su Delgados stvari iskemijali tako da su bile prekrivene bogatim orkestracijama, a pozitivno/negativno kod 'Universal Audio' je u činjenici da su se, umjesto primjerice nastavljanja tog već utabanog puta, odlučili za razblaživanje sounda. Da im je taj potez dvosmislen, tj. da se tu možda ne treba govoriti o hrabrosti, nego jednostavnoj želji da se bude više slušan, govori možda i fakat da im je većina pjesama na albumu ultimativnog i notornog pop pakovanja, bez onih ustostručenih emocija znanih otprije. S jedne je strane to malo iznenađenje, jer smo ih puštali upravo stoga što je kod njih svega bilo previše, s druge, opet, nije zgoreg počuti kako njihovi emotivni sklopovi funkcioniraju u produkcijski šturijim uvjetima. The Delgados možda nisu snimili onaj očekivani veliki album, ali su, unatoč znakovima kolebanja, i dalje na putu k njemu, i povremeno sa zaraznom jednostavnošću svjedoče kako je benigna i ogoljena pop forma talentiranima dovoljno razgranata da kroz nju progovore o kompleksnim i neshvatljivim stvarima poput ljubavi, nerazumijevanja i odrastanja.