Objavivši dva EP-ija prošle godine, Junior Boys, kanadski synth-pop trio, predvođen Jeremyem Greenspanom, uspjeli su ne samo skrenuti pozornost, nego i izazvati vrlo visoke komparacije. Primjerice, bili su okarakterizirani kao inačica Timberlakea za plesni podij, ili moderni David Sylvian sa prefiksima trećemilenijske osjećajnosti. Što bi to trebalo značiti već je teže pitanje, ali možemo pretpostavljati da se kod takvih (pr)ocjenjivanja aludira na njihov sound koji je jednom nogom uronjen u sintetički pop iz osamdesetih a drugom u nezavisnu scenu posljednjih godina. Kritike u britanskom časopisu Uncut povodom objavljivanja 'Last Exita' bile su ekstremno aklamativne, tj. njihov je recenzent tako otkačio da ga je apostrofirao kao album koji će teško biti nadmašen ove godine, dok su u Spinu podjednako euforično napisali da su koncizniji od Postal Service i-genijalni. Tanani glasić Jeremya Greenspana teško je prispodobiti snazi spomenutih komplimenata, ali u Junior Boys ima nešto čak i za stare, olinjale lisce, koji su se vukli po diskotekama prije dvajst i kusur godina, jer, da parafraziram, lako je izbaciti čovjeka iz diska, ali teško disco iz čovjeka. Pogotovo ako je cijela spika bila blagi horror sa jakim primjesama onanije. Kojih li vremena! Šljokice, visoke pete, mlako pivo i propali boksači koji 'cepaju' karte na ulazu mora su koja se teško zaboravlja, a opet, život koji se u svim točkama ne sretne sa samim sobom i nije neki život. Znači, evo albuma koji može poslužiti vrlo jasnoj i probitačnoj raboti obračunavanja sa preostalim gnojem iz negdašnjih provoda: bila su to slavni dani u kojima su djevojke, baš poput Johna Waynea u 'Tragačima', hodale sa hlačama zataknutim u čizme, popularna frizura bila je 'mikrofonka' (tapiranje, vikleri, mini val), a ispod pazuha su se brijale jedino ribe od kojih se nisi mogao nadati Kamasutrom nadahnutoj zabavi, cigareta je bila mana nebeska i još se obilato pušilo u kontakt emisijama, pogotovo face, ala ljigavi Rade Šerbedžija ili moćni Danilo Kiš; seksualno čista atmosfera omogućavala je posljednje zagrljaje ljepotana Rocka Hudsona, koji se još mazio na svom ranču sa svojim posljednjim ljubavnikom. Obožavalo se Tita i preziralo partiju, nešto slično kao danas sa kršćanstvom, gdje, iako je Krist bio kit i pol, znaš da sa ovom gomilom popova nešto nije u redu. Doma se slušalo gadnu rockersku brijačinu da bi se vrhunac večeri dosezao uz pomoć Denis & Denis, a okolnosti nabavke glazbe još uvijek su direktno u rang kulta i legende, bez prethodnog glasovanja, uvrštavale svakoga tko bi s boljom i rjeđom pločom prošetao kvartom. Čitali ste već, pa znate. Kraljice večeri (one neobrijanih potpazušja) odjevale su se kao Barbike, planirale su studirati ekonomiju ili pravo (to se upisivalo u ogromnim količinama) i bile su, a svaka generacija ima svoje igračice tog tipa, maherice za slomiti vam srce; redovno su 'trošile' barem dvojicu tipova paralelno, i većina se zanimljivih likova, vrlo demokratski, mogla nadati snošaju sa barem jednom od lokalnih ljepotica. I tako bi vjerojatno i bilo da duhoviti, šali skloni Stvoritelj nije izumio-disco klubove. Disco je upropaštavao ovu oko ploča i knjiga poslaganu životnu priču. Disco je bio pravi, autentični SF, male odaje-primjerice osječka Tufna bila je veličine današnjeg prosječnog kafića, i tamo ustanovljeni kriteriji bili su uvezeni ravno iz-budućnosti. Glasna je glazba šanse pametnih a siromašnih svodila na minimum, pa je ne jednom lokalni troglodit u zavođenju i odvođenju ljepotica zaobišao autom neopskrbljenog budućeg pisca, slikara ili-direktora. Siromašnima su za uloge Romea trebale dostajati školske klupe ili mlačna popodneva, tijekom kojih su oni spretniji eventualno i uspijevali učiniti nešto. Bilo je lakše skužiti onu užasnu (pogotovo u ovim okolnostima) Nietzscheovu misao o vječnom vraćanju istog, nego izgubiti nezaboravni jungfer! No, nije bila stvar u tome, nego u količini i raspoređenosti ukusa. Oni pravi i one prave, a to se jasno vidi kad prođu godine, dugo su bili sami i neprepoznati, a 'Last Exit' je, ako ništa drugo, album na kojemu glazbena kulisa svih važnijih ljubavnih razočaranja dijela jedne generacije postaje meditacijom na te-odvratne glazbene!- teme. Paradoks je u tome da će ga slušati samo oni koji se, zapravo, nemaju iz tih vremena bog zna čega sjećati, i kojima se ta mjuza gadila, jer je bila zvučnom kulisom tolikih korpica, a koja u ovako upakiranom izdanju vrlo inteligentnih i zanimljivih Kanađana može savršeno popratiti vaša kopanja po prošlosti. Ništa nije tako poticajno kao stvari koje nismo i nećemo uraditi. Famozni život, taj film nad filmovima, ide dalje: negdašnje su se ljepotice u međuvremenu transformirale u replike svojih zastrašujućih majki, a i većina ondašnjih zanimljivih dječaka uspješno se pretvorila u baš onakve tipove koje je jednom tako uzvišeno prezirala. Ajajaj.