Prokleta je stvar biti jednom u životu veći od života, a onda godinama vijati vlastitu sjenu, bez ikakve šanse da budeš za cijelu frku honoriran ičim jačim od tapšanja po ramenu. Jebi ga, e jesi bio dobar ono prije petnaest-dvajst godina, a ni novi ti album nije, kuiš, slab, nego, mi bi ipak, uspomene, znaš, ćeli da ti nama jednu staru zabugariš, neš zamjerit? Kako neće, poješće se živ, nema valjda goreg komplimenta od tog da si nekada bio zbilja cool kit, ali si se, eto, s godinama malkoc usmrdio. Pohvala obložena govnima pa ti odi po nju. Ne znam duma li Nick ikada na ovakve mone, ali, da je bio dobar-bio je, i da povremeno zazvuči 'kao nekada'-zazvuči. Za ova dva u jednom albumu Nick je dobio vrlo dobre kritike, u stilu, e, to je to, to hoćemo, to smo zapravo htjeli i prošli put, ali, da ti sad kažemo, malo si nas ipak razočarao s onom Nocturamom, jebala te ona, a i, odmah da te pitamo, kakav ti je to vampirski naziv za album? Nju smo, kuiš, hvalili jer si prije bio taaako dobar pa nismo htjeli da se uvrijediš, Nick, mislim da shvaćaš, ali ovaj te puta zaozbiljno hvalimo, nećeš nagodinu, dogodi li se da snimiš remek-djelo, slušati ovakva sranja, sigurno, vjeruj, 100%...Jezik pregrizli ako seremo, dobar si za popizdit, mislimo, ima tu sumnjivih momenata, povremeno zvučite kao da se napinjete onako po bilderski-znamo, znamo, godine, ne može se više podviknut ko nekad, postoji opasnost-bruh je vrag-nije jednom pjevaču ispalo dok se naročito nakrivljivao. Nego, Nick, gdje je, jebi ga, Blixa? Kako koji Blixa, u pičku materinu? Predaje na faksu? Koji on kurac predaje, šta se fino nije zapakirao i došao pomoć, one teže-mislim, ne mislim pod tim ništa loše, niste slabi, ne, ne, to nikako, nego, di sam ono stao?, aha, da, teže, ovaj, partiture, mislim, one kad zapičite, e vidiš, to bi bilo bolje da je Blixa strugao po gitari. Ne može Mick sve sam. A nije sam? Znači doveo si zamjenu za brata rođenog? Hm. Nick, nije moje da o tom vodim brigu, ali volio bih ti skrenut pozornost na sitnicu da je teško pjevat kao da iskupljuješ grijehe čovječanstva a istovremeno stare frendove mijenjat ko tegle za pekmez. Ja, kužiš, kužim takve stvari, ali... I u tom stilu satima, danima, tjednima. Abattoir Blues je žestok, težački, i nije onoliko recikliran koliko bi si Cave mogao dozvoliti pa da svejedno dobije prolaznu ocjenu, a od obožavatelja minulog rada mejbi i panegirik, dok je The Lyre Of Orpheus laganiji. Tako zvuče na prvo uho. Poslije se stvari vezane za snagu i težinu nešto mijenjaju u korist ovog sporijeg cd-a, i to onda danima ostaje to. Abattoir Blues otvara 'Get Ready For Love' u kojoj Nikica u maniri baptističkih svećenika pruža glas, ruke, melodiju i riječi u cilju i svrsi spašavanja vaše posrnule duše. I zvuči solidno začepimo li uheke pred izvjesnom količinom steroida u soundu. Onak malo na silu bi oni to, kužite? Na The Lyre Of Orpheus druga pjesma po redu napravljena je po idealnom obrascu nenapetih himnica, i ne zvuči ni u jednom trenutku kao opravdanje, što, eto, Nick i Bad Seedsi snimaju i dalje, iako, možda, onako, u dubini srca, sanjare o sasvim drugim stvarima nego što je ova glazba. No, ovaj je pjesmuljak toliko vesel da zaboraviš svu onu kvocijadu odozgor, a i dobra je dopuna inače mrzovoljnog, često gotovo uspaničenog opusa-te grijesi, te mane, te loše sjeme slabih šansi da se iz te situacije ikad iskopa i tako dalje, znate čovjeka. Pa krene treća sa Orpheusa, skoro da pomisliš, što onoliko maltretirah Nicholasa zadnji put kad smo spikali. Ima tu još, pomisliš, dobro, možda ne stare vatre, ali dobrog žara za ugrijat se. Četvrta. Isto tako. I sve do osam ovaj penzić demonstrira nešto što je teško definirati, i čemu bismo u nedostatku bolje riječi, bez ikakve nedoumice, mogli zapljeskati. Kroz tipusa je jednom progovarao autentični Genij, koji ga je, izgleda, pohodio usred snimanja ovih albuma, i ostavio pritom na njima nešto od svojih ukletih biljega.