Trio Wolf Eyes dolazi iz Michigana, no pravo ishodište mu je u samom paklu, ili preciznije: u underground industrial noiseu domaće radinosti. Sam band je prije hvalospjeva kojima ih obasipa Thurston Moore i ovog velikog proboja na Sub Pop objavio na desetine samizdat kazeta i kućnih izdanja sprženih diskova. Momcima je nedavno naslovnicu prepustio jedan "Wire", a band je odsvirao turneje sa Sonic Youth i dobio nevjerojatan publicitet. Ne znam da li interes za ovaj band dolazi isključivo iz činjenice da je jedan Sub Pop objavio klasični industrial album, no ima nečeg bizarnog i interesantnog u tome da je kompletna tiraža singla "Stabbed In The Face" koji je najavio album rasprodana u roku odmah. Wolf Eyes sviraju antagonizam. Od metala, žica i otpadaka sami proizvode svoje frankensteinovske instrumente čiji tonovi paraju membrane zvučnika. Djeca Throbbing Gristle, Merzbow i silnih manje poznatih likova umreženog kazetnog undergrounda, Wolf Eyes ne produciraju lijene ambijentalne dronove, već napadaju sa brutalnim grindcore intenzitetom. Smireni uvod početne "Dead In A Boat" sugerira kako imate posla sa nekim bandom odraslim na ambijentalnosti starih pulena Kranky etikete, no ništa od toga. Već spomenuta "Stabbed In The Face" koja nastavlja album je puna zla, agresije i kiseline. Urlajući vokal se pokušava probiti kroz barijeru guste teksture aritmične škripe, no sve ostaje na razini nerazumljivog distorziranog vriska. Kada CD player očita 2 minute trajanja pjesme, odnekuda se pojavljuje crna rupa tišine i usisava sav taj silni bijes, no nemojte se olako nadati. Već sekundu kasnije sve se nastavlja sa nesmanjenom oštrinom. Uz "Reaper's Gong" čuje se zastrašujući eho udaranja članova Test Dept. po napuštenim cijevima u sivim industrijskim halama, a "Black Vomit" koja je sama sposobna smlaviti slušatelja je priča za sebe. Nakon uvoda sa pulsiranjem "bas" dionice koju napadaju prodorne frekvencije nepoznatog porijekla slijedi višeminutno čeprkanje po arhivi zaglušujuće galame. Za glazbu se konvencionalno kaže da je uvjerljiva ukoliko pogodi na razini osjećajnosti i "duše", no što raditi sa "Burned Mind" koji preskače taj nivo i udara u samu tjelesnost tjerajući na golu fizičku reakciju? Ispadi Throbbing Gristle su aorist i od dana njihovih godišnjih izvješća mnogo se toga promijenilo. Između ostalog, buka danas nije nužno zvuk pobune. Osim toga, svi smo se naslušali i naživjeli disonantnosti i sada kada počinjemo osjećati demonski smijeh tinitusa, osjećamo nostalgiju za stvarnom i metaforičnom tišinom. No, naša potreba za sporadičnim šokovima koji nas nakratko otimaju iz učmalosti i podsjećaju da je svaka sigurnost po definiciji lažna nas nikada ne bi smjela napustiti. Upravo tu ovaj album sjeda ili točnije- može sjesti kao onaj komadić slagalice koji nedostaje. Već smo spomenuli da tisuće junaka razbacanih po sobama širom planete pažljivo stvaraju svoje kakofonije više-manje identične onoj ovog banda. Zbog toga, "Burned Mind" ima dimenziju revolucionarnosti isključivo zato jer se pojavio pod okriljem eminentne etikete. Uz to, sami dečki iz Wolf Eyes se možda samo dobro zabavljaju konstruiranjem svih tih megadecibela, no ništa od toga ne mijenja stanje stvari. Ono glasi: ovo je sjajan album bez obzira na kontekst ili nedostatak istog. Probajte/pokušajte probati.